VANJA ČERNJUL: Naša faca u Hollywoodu

Surađivao je s najjačim imenima filmske industrije, prijatelj je s Jamesom Francom i Alecom Baldwinom, njegovo je ime na špici serijala “Ružna Betty”, “Televizijska posla”, “Sestra Jackie”, “Narančasta je nova crna”, “Marco Polo” i “Kronike Times Squarea”, a direktor je fotografije i za jedan od najvećih hitova – “Suludo bogati Azijci”. On je jedan od najuspješnijih Hrvata u globalnoj zabavnoj industriji

event 29.01.2021.
Philip Caruso
Michelle Yeaoh i Vanja Černjul na setu filma ‘Suludo bogati Azijci’

Šarmantan je, duhovit i odmje­ren, finih manira, patriot u srcu (obvezno dvaput na godinu dolazi u Hrvatsku), koz­mo­­polit u glavi i majstor sli­ko­vnoga govora u filmskom svijetu. On je 50-godišnji Zagrepčanin Vanja Černjul, jedan od uspješnih Hrvata u New Yorku, direktor fotografije s diplomom NYU-a, poznat (i priznat) u svijetu sedme umjetnosti i čovjek koji svojom umjetnošću potvrđuje da slika govori tisuću riječi. Za to je nagrađen nagradom Društva američkih snimatelja (American Society of Cinematographers – ASC), bio je dvaput nominiran za Emmy (2008. za serijal “Televizijska posla” i 2010. za “Bolničarku Betty”), a za “Ćaću” Dalibora Matanića osvojio je Zlatnu arenu na pulskom filmskom festivalu.
Klinac koji je snimao rokere na zagrebačkim koncertima te u podrumu zgrade u Derenčinovoj ulici razvijao negative u proteklih 24 godina, koliko živi u New Yorku, surađivao je s najjačim imenima filmske industrije, prijatelj je s Jamesom Francom i Alecom Baldwinom, njegovo je ime na špici serijala “Ružna Betty”, “Televizijska posla”, “Sestra Jackie”, “Narančasta je nova crna”, “Marco Polo” i “Kronike Times Squarea”, a direktor je fotografije i za veliki lanjski hit, film “Suludo bogati Azijci”.

Book: Što je presudilo u odluci da rodni Zagreb zamijenite New Yorkom?
Mislim da mi je ideja o New Yorku prvi put pala na pamet dok sam još bio klinac. Na samoposluzi u Zapruđu pokraj koje sam igrao nogomet s bratićima bio je neki plakat za nagradnu igru. Trebalo je skupiti određeni broj čepova male staklene boce Pepsija i tako si mogao sudjelovati u izvlačenju za nagradno putovanje u New York. Na plakatu je bio Kip slobode sa sloganom: “Dođite u grad umjetnosti”. Zanimljivo je da sam najprije izabrao grad, a tek onda školu – Tisch School of the Arts na Sveučilištu u New Yorku (NYU). Nikada prije nisam bio u New Yorku i kada sam se preselio 1995., poznavao sam samo redatelja Gorana Dukića i snimatelja Igora Martinovića, prijatelje sa studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
No htio sam u što kraćem roku upoznati što više ljudi, jer u filmskoj industriji mreža poznanstava najvažniji je preduvjet za karijeru. Možda bi mi u Los Angelesu bio bolji start, ali odrastao sam u gradu, nisam ljubitelj vožnje automobilom, volim pješačiti i kada je grad oko mene velika pozornica gdje se na svakom uglu nešto događa. Za studenta bez love sredinom 90-ih život u New Yorku bio je lakši nego u gradu poput Los Angelesa. Jednostavno izađeš na cestu i premda si bez dolara u džepu, imaš cijeli grad na raspolaganju.

Book: Iz ove perspektive, smatrate li svoj potez hrabrošću ili ludošću? Na kraju, kad se osvrnete, uspjeh govori sam za sebe…
Imao sam 26 godina i bio sam pun samopouzdanja, uvjeren da je to investicija koja će mi se isplatiti nakon prvih nekoliko filmova. Na kraju je trebalo 10 godina da mi se život stabilizira. Tada to, nasreću, nisam znao.

Vanja Černjul i Julianne Moore na snimanju filma ‘Učiteljica engleskog’

Book: Koliko vam je bilo teško u početku?
U prvo vrijeme velikodušno su mi pomagali roditelji, ali nakon nekog vremena počeo sam upadati u dosta velike dugove koje sam godinama otplaćivao. No nije mi žao: došao sam na magisterij na najbolju tadašnju filmsku školu u Americi – svake je godine izbacivala mnoštvo ljudi koji su bili uspješni u filmskoj industriji.
Predavali su mi autoriteti poput Martina Scorseseja i Spikea Leeja, ali najbolji su mi bili studenti s kojima sam se družio, od kojih sam učio i s kojima sam snimio mnoštvo kratkih filmova.

Book: Kada vas je počela privlačiti fotografija?
U fotografiju sam se zaljubio u sedmom razredu osnovne škole, kada sam je otkrio u sklopu tehničkog odgoja, a u srednjoj sam se pokušavao baviti rock fotografijom. Imao sam lažne presice za Polet i Studentski list i švercao se na koncerte u Moši, Domu sportova i Kulušiću. Nevjerojatno je da su me redari puštali kao četrnaestogodišnjeg klinca u taj sveti prostor između publike i pozornice. Nedavno sam dao skenirati sve negative iz tog vremena i jako me zanima što sve ima u toj arhivi, a sigurno ima interesantnih fotografija raznih bendova: Idola, Prljavog kazališta, Bijelog dugmeta, Plavog orkestra, Zabranjenog pušenja…

Book: Jeste li od nekoga naslijedili umjetničku žicu?
Mojoj fascinaciji fotografijom pridonio je moj djed Zlatko Černjul, kompozitor i dirigent, koji je osnovao prvi jazz bend sa 16 godina. Nakon povratka iz partizana kao pomoćnik šefa kulturno-umjetničkog odsjeka 10. Zagrebačkog korpusa, počeo je osnivati jazz i diskilend ansamble, u doba kada takva glazba nije bila politički podobna. Vjerojatno mu je pomoglo što je bio bivši ilegalac i ranjeni partizan, pa je 1947. uspio osnovati plesni orkestar Radio Zagreba, koji danas nosi ime Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije. Dugo je nastupao s Ivom Robićem i Rajkom Vali, a radio je i aranžmane za Arsena Dedića.
Kada sam sa 11 godina počeo svirati gitaru (ne dugo), nije bio nimalo oduševljen mojim glazbenim umijećem. No djed je bio strastveni fotograf i jako su mu se sviđale moje fotografije, a u tome su me poticali i roditelji. Tata Zlatko bio je fotoamater, a mama Petra kupila mi je prvi fotoaparat, ruski Lubitel, u Nami na Kvatriću.

Vanja Černjul i Andy Garcia na snimanju filma City Island

Book: Gdje ste odrasli?
U Derenčinovoj, između Šubićeve i Martićeve, okružen kinima Partizan, Mosor i Studio, a pred nosom mi je bio i klub Kulušić. Taj kvart danas prolazi kroz neku malu renesansu, a osamdesetih je bio vrlo popularan. U osnovnu školu išao sam s kreativcima poput likovnog umjetnika i animatora Simona Bogojevića Naratha, TV redatelja Ivana Miladinova i dr., a mislim da je barem trećina mog razreda završila na umjetničkim akademijama.

Book: Koja je osnovna misija filmskog snimatelja?
Stavljanje svih fotografskih elemenata u službu priče. Sjećam se, kada sam bio klinac, moj je tata za neki film rekao da ima dobru fotografiju i tada sam prvi put shvatio da je film fotografski medij.
Kao direktor fotografije zajedno s redateljem usklađujem rad svih drugih suradnika radi ostvarivanja jedinstvenog vizualnog stila.

Book: Kako je počela vaša karijera nakon diplome u New Yorku?
Imao sam sreću što sam na studiju surađivao s najtalentiranijim ljudima svoje generacije, s kojima sam snimio mnoge kratke filmove i tako stekao iskustvo te reputaciju. Od svih tih filmova napravio sam petominutnu prezentaciju te je poslao svim agencijama koje sam pronašao u telefonskom imeniku. Dobio sam odgovor samo od jedne osobe koja je bila zainteresirana da me zastupa. Ona me povezala s njujorškom glumicom i redateljicom Adrienne Shelly, koja mi je 1999. ponudila da snimam njezin film “I’ll Take You There”, s kojim sam debitirao na US Comedy Arts Festivalu u Aspenu. Drugi film bio je “The Photographer”, u kojem je karijeru počela glumica Maggie Gyllenhaal, s kojom sam se ponovno susreo 15 godina poslije na snimanju serijala “Kronike Times Squarea”.
Iako su svi ti filmovi bili zapaženi na festivalima, bilo je nemoguće živjeti samo od rada na niskobudžetnim projektima.

Book: Vaše najdraže iskustvo na filmu…
Od američkih filmova to bi bio “Pizzeria Kamikaze”, prvi dugometražni film Gorana Đukića koji smo snimali 2005. u pustinji pokraj Los Angelesa. Bila je to luda avantura, imali smo malo novca, malo vremena i još manje iskustva, ali film je postao kultni. Nedavno sam čuo teoriju prema kojoj je upravo on posljednji film generacije X. Unatoč iscrpljujućem ljetnom snimanju u kalifornijskoj pustinji Mojave, produkcija filma bila je puna čarobnih trenutaka: nekoliko sam se puta sa snimanja vraćao u automobile s legendarnim Tomom Waitsom, koji je glumio u filmu. To je iskustvo jedinstveno samo po sebi.
Film “Pizzeria Kamikaze” bio je nominiran za najbolji film na Sundance Film Festivalu, gdje sam te godine imao još jedan film u konkurenciji, a najvrednije iz tog iskustva jest dugogodišnje prijateljstvo s redateljem Goranom Đukićem.

Book: S kojim ste još redateljem bliski?
S većinom sam se zbližio, ali od prijatelja bih izdvojio još Richarda Sheparda i Dalibora Matanića.
S Dadom sam radio tri filma i svaki smo se put odlično zabavljali. Richard me angažirao na prvom velikom TV projektu – pilotu za seriju “Ružna Betty”, koji mi je bio ulaznica u svijet visokokvalitetnih serijala. S njim sam snimao i film “Lov u Bosni” koji se snimao u okolici Zagreba, a tijekom snimanja sam dobio poziv da preuzmem seriju “Televizijska posla”, nakon čega su se zaredali televizijski projekti.

Dalibor Matanić i Vanja Černjul surađivali su na tri filma, a za ‘Ćaću’ nagrađen je Zlatnom arenom na pulskom filmskom festivalu

Book: Nove izazove našli ste u serijalima “Marco Polo” i “Kronike Times Squarea”?
Da, Netflixov “Marco Polo” snimali smo većinom u Maleziji, a neke scene i u Mađarskoj, Slovačkoj, Kazahstanu te Italiji. Serijal “Kronike Times Squarea” došao je nakon što sam nekoliko godina proveo u Jugoistočnoj Aziji i veselilo me što mogu neko vrijeme provesti kod kuće, u New Yorku. Također, scenarij je bio nešto najbolje što sam pročitao. Snimali smo pet mjeseci od jutra do mraka na ulicama Manhattana i Brooklyna te smo bili potpuno posvećeni potrazi za autentičnim New Yorkom s početka sedamdesetih godina.

Book: Jeste li zbog redatelja prihvatili poziv za film “Suludo bogati Azijci”?
Da. Redatelj Jon Chu svojim me idejama zainteresirao da se vratim u Maleziju i Singapur. Zavolio sam taj dio svijeta. Film je stilizirana romantična komedija. Snimali smo na 38 lokacija u četrdesetak dana, nije bilo lako, ali bilo je fantastično iskustvo.

Book: Koga pamtite kao najugodnije suradnike?
Alec Baldwin je fascinantan lik, intenzivan i kao glumac i kao čovjek. James Gandolfini je izvanredan talent, pravi gospodin i topla osoba. S Julianne Moore snimao sam mali film “Učiteljica engleskog”. Nevjerojatno je kakvo poštovanje i inspiraciju ona budi kod svih suradnika i glumaca. Maggie Gyllenhaal također je izvanredna glumica, nevjerojatno talentirana i hrabra.

Book: Koji vam je profesionalni san?
Nadam se da ću u budućnosti moći biti mnogo selektivniji u izboru projekata, kako bih se posvetio samo onima koji me istinski uzbuđuju.

Razgovarala: Marijana Marinović
Fotografije: Philip Caruso, Richard Shepard, Jay Munro

Vanja Černjul na snimanju serijala Marco Polo

Autentičan.
Provokativan.
Priča za sebe.

StoryBOOK je suvremen lifestyle brend kreiran za bijeg u svijet fantazije, glamura i dekadencije. Voli HEDONIZAM i AKTIVIZAM. Sve što zovemo umijećem življenja na Storybookov način.

STORYBOOK, ljeto 2022.

Zavirite u aktualni broj

Naše stranice prepune su hedonizma i ekskluzivnih doživljaja. Uživajte, naučili smo ih u posljednje vrijeme cijeniti još više.