Danas su, više nego ikad, nužni inovativni i fleksibilni modeli izvaninstitucionalnog obrazovanja. Ovih je dana jedna od organizacija koja zagovara upravo ovakav model rada, Što, kako i za koga/WHW, organizirala Ljetnu školu treće generacije WHW Akademije.
WHW Akademija je međunarodni interdisciplinarni eksperimentalni program za mlade umjetnike i umjetnice, pokrenut 2018. godine i baziran u Zagrebu. Nakon višemjesečnog intenzivnog online programa, ali i radnog mentorskog procesa u fizičkom prostoru različitih europskih gradova, 24 umjetnice, kustosa_ice i kulturnih radnika_ica iz cijelog svijeta okupilo se na zagrebačkom Sljemenu s ciljem zajedničkog učenja i proizvodnje znanja. Susret se dogodio u sklopu The Tree School, kontinuiranog projekta kojeg su pokrenuli Sandi Hilal i Alessandro Petti/DAAR.
Tim povodom o institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj edukaciji, obrazovnoj ulozi muzeja i utjecaju pandemije na razmjenu znanja govorili su mentori ovogodišnjeg izdanja, nezavisna kustosica Aude Christel Mgba, istraživač i edukator Pablo Martínez, te Emily Pethick, direktorica Rijksakademie van beeldende kunsten u Amsterdamu i članica savjetodavnog odbora WHW Akademije.
Kako biste opisali iskustvo sudjelovanja u izvaninstitucionalnim programima poput WHW Akademije?
Aude Christel Mgba: Usred promišljanja postojećih institucionalnih oblika i struktura obrazovanja vjerujem da programi poput WHW Akademije sudjeluju u tom procesu na način da prevode teoriju u praksu. Ovaj program osnažuje različite perspektive i razgovore izborom mentora i umjetnika koji rade na različitim lokacijama i iz različitih pozicija. Time se omogućava stvaranje vrijednosti i validiraju se te druge prakse, stvaraju se metodologije koje se bave dekolonizacijom znanja i proizvodnje znanja i moguće koalicije pa se mjesto spajanja lokalnog i globalnog čini opipljivijim. Kad je u pitanju moje iskustvo ove godine također mi je jako dragocjena ideja večernjih programa koji su predstavili različite prakse o kojima se razgovaralo i koje su se dijelile sa širokom publikom (op. a. Večeri s WHW Akademijom).
Pablo Martínez: Projekti poput WHW Akademije čiji glavni interes nije sakupljanje znanja ili titula već razmjena znanja i stvaranje odnosa solidarnosti i podrške, meni su ključni i toliko neophodni u ovo vrijeme komodifikacije obrazovanja i znanja. S obzirom na to kako je koncipiran, program nam je dao priliku raditi vrlo blisko s umjetnicima u razdoblju od četiri mjeseca i učiti od njih, nalaziti različite strategije razmjene znanja i eksperimentirati u stvaranju. Meni je to bila izuzetna prilika da radim izvan svog uobičajenog institucionalnog okvira i započnem drugačiji i iskren dugotrajan razgovor s drugima, nešto što je postalo još važnije u ovo vrijeme pandemije. Ljetna škola WHW Akademije bila je važan trenutak jačanja naših već izgrađenih odnosa kao i prilika da se dovedu u pitanje neke ideje o tome tko uči a tko podučava, tko ima autoritet, kako bismo mogli živjeti zajedno i organizirati se te što bi mogla biti uloga umjetnosti u trenutnoj planetarnoj krizi. Neka pitanja poput pitanja granica institucija, što su odgovornosti umjetnika i izazovi s kojima se susreće ili što znači živjeti ovdje ili negdje drugdje (u smislu pripadanja mjestu) bila su samo neka od pitanja o kojima smo razgovarali ovih dana.
Emily Pethick: Od kad je WHW Akademija započela ja sam u njenom Savjetu i uživam prateći njezin razvoj od samog osnutka. U isto vrijeme sam počela raditi na Rijksakademie i upoznala se s obje strane na tom spektru. Rijksakademie nije akreditirani program u obrazovnom sustavu, ona je nezavisna i sredstva dobiva od fondova za kulturu a ne za obrazovanje. Također, organizirali smo mali program u Showroomu gdje sam ranije radila, nešto kao program umjetničkih stipendija a ugledala sam se na neke druge modele poput programa umjetničkih suradnika LUX u Londonu. Bila sam u odboru Open School East, programa za umjetnike koji još uvijek traje a čija je inicijalna ideja bila spojiti podršku umjetnicima i mentorske aktivnost pri čemu svaki umjetnik ima obvezu uključiti se u lokalnu zajednicu u kojoj se program održava. Preselili su se iz Londona u Margate i od tad su izgradili zanimljiv program koji je angažiran na mnogo različitih načina, imaju dosta kontakata i taj program mlađoj generaciji omogućava pristup umjetničkom obrazovanju. Pratila sam i mnoge druge programe poput Ashkal Alwan, Homeworks akademiju i Gudskul u Jakarti, tako da već neko vrijeme mapiram programe koji imaju neakademski kontekst a koji umjetnicima nude više uključivanja i pažnje spajajući pojedinačne prakse i grupne situacije u kojima se mogu održavati šire diskusije. Oni su puno manji pa možeš imati diskusiju kao i stvoriti zajednicu za uzajamnu pomoć tako da umjetnici mogu izgraditi jaku profesionalnu grupu. Formalno obrazovanje je svugdje vrlo različito, ali mislim da je glavni problem to što je postalo biznis i kad razgovaram s ljudima zaposlenim u umjetničkim školama kažu da biznis dominira nad potrebama umjetnika. Ovakvi neformalni programi su povezaniji s potrebama umjetnika, a biti profesionalni umjetnik je teško kao i pregovarati sve ono što trebaš ispregovarati u polju. Pored toga, razvijajući se kao umjetnik moraš skužiti kako se baviti umjetnošću na održiv način. Ovaj tip manjih programa poklanja pažnju upravo tim problemima.
Pablo, kako se obrazovna uloga muzeja promijenila posljednjih godina?
Pablo Martínez: Iako je pitanje svrhe obrazovanja uvijek relevantno, u vremenima poput ovoga u kojem se obrazovanje instrumentalizira te podvrgava inovaciji u korist produktivnosti i učinkovitosti još je relevantnije. U slučaju muzeja moramo dodati još jedno pitanje, naime potencijal umjetnosti u konfiguraciji iskustva, nešto je čime se u Europi bavimo posljednja dva desetljeća. Također, možemo potvrditi da obrazovanje danas ima središnju ulogu u kulturnim institucijama, ali ne kao alat prijenosa znanja odozgo prema dole već kao mjesto eksperimentiranja i oslobađanja kao i kritički prostor s kojeg počinju neke važne debate s akterima muzeja. Smatram da bilo kakav obrazovni rad u muzeju predstavlja promišljanje kako institucija može intervenirati u stvaranje javne sfere u kojoj tijela sudjeluju radikalno i mogu stvoriti nove formule društvene intervencije. Stoga je ključno ne misliti o obrazovanju kao usluzi koja odgovara na potrebu kulturnog marketinga, već promišljati specifično iskustvo koje se kroz muzej može stvoriti.
Emily, nakon dvije godine vođenja Rijksakademie, koje biste promjene željeli napraviti ili vidjeti u toj instituciji s obzirom da govorimo o obrazovnoj instituciji s dugom povijesti i etabliranim metodama i principima?
Emily Pethick: U usporedbi s modelima koje sam spomenula, Rijksakademie je puno veća. Imamo 45 umjetnika i namjerno je vrlo raznolik odabir tako da imamo zaista širok raspon praksi kao i ljudi koji dolaze iz vrlo različitih konteksta. To je s jedne strane genijalno kod tog programa, ali i stvara složenu situaciju zajednice. Imamo vrlo veliki prostor, svaki umjetnik ima studio, dostupne su različite tehnike i program je dizajniran na način da je vrlo usmjeren na pojedinačnu praksu svakog rezidenta. Ponekad nam fali zajedničkog razgovora na održiv način s obzirom da je uglavnom na samim umjetnicima da započnu taj razgovor tako da ga nekad ima više a nekad manje. Imali smo dosta događanja i diskusija, ali moramo trajnije promišljati o tome kakvo znanje proizvodimo, kako gradimo dijalog o umjetnosti i što se događa u svijetu. Ono što me je zapanjilo kad sam došla tamo je da je Rijksakademie uvijek bila neka zatvorena institucija koja je namjerno njegovala taj tip prostora u koji umjetnici mogu doći i sakriti se i koncentrirati se, jer dolaze umorni od žongliranja između održavanja svoje umjetničke prakse i preživljavanja, a ja mislim da je za neke umjetnike odlično kad moraju iskoračiti pod reflektore ili se predstaviti. Oni se mogu ponovo povezati sa samim sobom jer svijet ima tendenciju zahtijevati, i taj mi se aspekt sviđa. Istovremeno jedna od kritika koje se godinama može čuti na račun Rijksakademie je da se drži povučenom u smislu da nitko ne može proviriti unutra. Imamo sve te genijalne umjetnike koji dvije godine predstavljaju svoje radove, a mi u stvari ne dajemo puno pristupa onima izvan Rijksakademie toj divnoj zajednici koja se tamo stvara, a ne postoji ni neki jak osjećaj za društvenu odgovornost u odnosu na to kako umjetnost povezati sa širim društvom.
Jedna od stvari koju smo uveli nedavno je radionica društvene prakse i imamo puno različitih tehnika od audio-vizualnih do metala, drveta ili keramike. Cilj je povezati se sa širom društvenom sferom a umjetnici se mogu povezati i surađivati, što stvara mostove i čini instituciju pluralnom. Naša stručnjakinja za društvenu praksu Elke Uitentuis pronalazi sve više načina da dijeli s lokalnom zajednicom i stvara zanimljive poveznice. Na primjer, radila je s izbjeglicama i azilantima kroz umjetnički kolektiv We Sell Reality (Prodajemo stvarnost), a odnedavno umjetnici rezidenti poput Werker kolektiva s njima surađuju na projektima. Povezala je jednog mladog umjetnika koji čeka da mu se odobri boravak u Nizozemskoj i želi se upisati u umjetničku školu s rezidencijalnim umjetnikom koji ga mentorira. Stvara veze s lokalnim cafeima u kojima se uči jezik i povijesnim skvotovima tako da kad smo imali puno materijala za baciti pozvala je ljude iz lokalnog skvota koji su odmah došli i uzeli sve ono što se dalo iskoristiti. Tako da ima mnogo različitih načina razmjene i svi se tiču stvaranja veza. Mislim da je to ono što nam je falilo, proširiti doseg malo dalje i biti aktivniji u kontekstu u kojem djelujemo.
Usmjerenost Rijksakademie na pojedinca do sad je bila vrlo učinkovita u potpori umjetnicima da se razviju na način koji im dozvoljava da izađu u svijet osnaženi. To je važno jer vidim kako umjetnici pate jer moraju uskladiti toliko različitih stvari koje ih potežu i guraju u suprotnim smjerovima. Zato je snaga Rijksakademie u pomaganju umjetnicima da izgrade vrlo solidne umjetničke prakse i pozicije, ali istovremeno, a to je ono što mi se sviđa kod malih programa, spajajući kolektivni pristup i promišljanje o tome kako zajednički djelovati. Radimo na programu Education from Below s organizacijama WHW i MACBA koji se sad pretvara u novi program Artistic Ecologies. Iz razgovora između organizacija je proizašlo promišljanje o zajedničkim interesima te kako možemo promišljati o programu i pretvoriti ga u praksu na drugačiji način.
Rijksakademie dosta misli o svijesti o okolišu i brizi za njega. Imamo Zeleni tim koji je za vrijeme lockdowna bio malo uspavan, ali ga želimo ponovo aktivirati da razmišlja kako ono što radimo može biti još održivije. Mnogo umjetnika je u ovom razdoblju korone započelo uzgajati vrt. Na primjer, do sad je ispred naše zgrade bilo dosta pusto – prođeš ulicom pored Rijksakademie i ne vidiš što je. Nedavno je jedan umjetnik Arvo Leo počeo raditi na travnatoj površini ispred zgrade i pretvorio je u livadu koja na vrlo malom prostou stvara bioraznolikost. Imamo drugog umjetnika, Peng Zhang, koji dolazi na jesen koji također radi sa sadnjom i uzgojem i naziva se farmer-umjetnik. Werker kolektiv uzgaja biljke i proizvodi prirodne boje s kojima rade, a Donghwan Kam uzgaja kupus i radi kimchi.
Zanima me i kako ohrabriti umjetnike da se bave umjetnošću izvan zidova svog studija i zgrade, malo više ekologije koja hrani i umjetnički okoliš. Kako proizvodimo okoliš koji proizvodi različite vrste svijesti? To je ono kad vidimo različite vrste praksi kako se ukorjenjuju na različite načine u svojoj okolini, kako unutar tako i izvan Rijksakademie. Manje se to odnosi na konvencionalnu studijsku praksu. Lijepo je vidjeti kako umjetnici kroz godine izvode svoje prakse na taj način, izvan studija i unutar zgrade. Pokušavamo naći način da to učinimo održivim, da hranimo okolinu na pozitivan način – da imamo permisivnu okolinu koja se gradi i pretvara u nešto stabilno što onda mijenja instituciju.
Aude, jedna ste od kustosica glasovite međunarodne izložbe sonsbeek20->24 u nizozemskom Arnhemu. Koji pristup je kustoski tim imao prema obrazovnom aspektu diskurzivnog programa ovog izdanja Sonsbeek-a?
Aude Christel Mgba: Ovo izdanje Sonsbeek-a zamišljeno je kao manifestacija dugoročnog procesa započetog već 2019. Ono ponovo promišlja i preispituje tradiciju sonsbeek-a kao izložbe kako bi ga otvorio prema novim oblicima rada koji se trebaju prihvatiti kao jednako važni kao i umjetnički radovi. To obuhvaća javne programe s performansima, manifestacije, predavanja i razgovore, radionice od kojih svaki za sebe stvaraju ulaz u temu “Force Times Distance”: on Labour and it’s sonic ecologies” (Snaga puta udaljenost: o radu i njegovim zvučnim ekologijama). U obrazovnom programu koji je integralni dio javnog programa odlučili smo prvo razmišljati o ideji i shvaćanjima samog obrazovanja, potražiti druge definicije, načine stvaranja i prijenosa koje postoje izvan Zapadnog kulturnog kruga. Obrazovni program ove godine koncipiran je oko odnosa između obrazovanja i vremena, obrazovanja i rada, obrazovanja i prostora koji postoje unutar nekih zapadnoafričkih kultura te je usmjeren na te odnose.
Kako prenosimo znanje kad je odnos prema vremenu i prostoru drugačiji?
Pozvali smo neke umjetnike i edukatore koji rade u Arnhemu da s nama promišljaju o ideji sinkope koja je jedan od ključnih elemenata jazza. Sinkopa uključuje različite ritmove koji se zajedno sviraju kako bi se stvorio glazbeni komad s privremenim premještanjem redovnog metričkog naglaska, a koji nastaje uglavnom naglašavanjem tona nenaglašenog takta. Sinkopa je „poremećaj ili prekid redovnog toka ritma“: „stavljanje ritamskih naglasaka tamo gdje se ne bi normalno pojavili“. Namjera je bila pokušati postaviti u središte pričanje priča, glazbu, ples, kazalište kao alate za učenje, slušanje i prijenos znanja.
Na primjer, kad govorimo o “Everything is inspirited” to se odnosi na izvođenje učenika iz učionice u prirodu kako bi slušali drveće i razumjeli komunikaciju između biljaka, životinja, gljiva itd. Projekt su osmislile i vodile umjetnice i edukatorice Krista Burger, Bernadette ten Have i Doreen Hartman. “Everything is inspirited” sastojao se od niza radionica s preko 140 djece iz 3 škole u Arnhemu, otvorenja i instalacije u parku koje su napravila djeca kako bismo otvorili razgovor o radu i zvuku s tom grupom djece. To je značilo i ponovno promišljanje ideje učitelja kao osobe koja ima znanje, ali koja djeci daje mogućnost djelovanja kako bi doprinijeli razgovoru o projektu.
Možete li opisati kako je pandemijska kriza utjecala na percepciju razmjene znanja?
Emily Pethick: Tijekom godina uvijek je bilo različitih inicijativa i grupa, ali primijetila sam da su ove godine one puno jače i raznovrsnije. Bilo je mnogo zajedničkih aktivnosti od čitateljskih grupa do fitnes grupa. Imali smo sat vježbanja koji je vodila umjetnica Pennie Key, sat sviranja koji je pokrenuo Togar, jedan od naših rezidenata koji je svaki dan za vrijeme lockdown-a svirao bubnjeve. Ta prazna zgrada je odisala nekim strahom i tjeskobom jer je većina osoblja morala raditi od kuće. On je počeo svirati bubnjeve svaki dan, a ostali rezidenti su se počeli priključivati i to je preraslo u neku svirku i postalo velika stvar. Togar je zatim počeo skupljati sve te instrumente u svom studiju pa je za vrijeme otvorenog studija grupa složila puno veću kolekciju instrumenata u jednom većem prostoru i svirali bi svaki dan kad im se dalo. Lijepo je to – povezati se na neverbalni i intuitivni način, pronaći zajednički ritam, imati različite razmjene.
Pozvali smo i Yael Davids da svaki tjedan odradi sat Feldenkrais metode na zoomu što se svidjelo mnogim umjetnicima, morali smo leći i zaista misliti o tijelu i kako ono vježba. Mnogima je to omogućilo da se oslobode stresa koji se skupljao zbog stvari koje su im se događale. Po meni je pandemija ponudila zajednici da razviju dublje odnose oko zajedničkih interesa, praksi – izvan same umjetnosti.
Sve te zbirke različitih stvari stvaraju osnovu kroz svaku praksu od individualne do zajedničke. Ona hrani umjetničke prakse, ali se događa na periferiji. To proizvodi zanimljiv okoliš za umjetničke prakse.
Mi se nalazimo odmah uz zoološki vrt a jedan rezidencijalni umjetnik Arvo Leo bio je u posjetu zoološkom vrtu preko godine – to je onaj umjetnik koji je počeo pretvarati prostor ispred zgrade u livadu gnojeći postojeći vrt žirafinim izmetom. Oduvijek me je zanimalo kako se stvari nadopunjuju i kako se stvara ekosustav. Zato me jako zanimaju ti aspekti povezivanja sa zajednicom. Zanimljivo je i ono što se događa na radionicama jer se tamo odvija suradnja između tehničara koji ne dolaze iz polja umjetnosti, ali dolaze s drugom vrstom kreativnosti i znanja te umjetnika koji donose različite prijedloge. Uvijek se proizvede zanimljiv rezultat. To je jedna od stvari koje su vrlo specifične za Rijksakademie – ta vrsta poveznice između umjetnika i tehničara iz različitih disciplina, poput naše stručnjakinje za radionicu društvene prakse koja ima vrlo poseban način suradnje s umjetnicima i uvijek dođe do izvrsnih rezultata koji omogućuju umjetnicima i stručnjacima da iskorače iz svojih okvira znanja i izmisle nešto novo.
Aude Christel Mgba: Kad je pandemija proglašena među prvim institucijama koje su zatvorene bile su škole. Bila sam u Kamerunu u ožujku kad je vlada te zemlje odlučila učiniti isto i sjećam se šoka koji je zadesio ljude, učitelje, učenike itd. Bio je to čudan trenutak, prvi put se morao ponovo promisliti i prilagoditi prostor i način na koji se prenosi znanje. U drugim zemljama je rješenje bila online nastava, ali zbog mnogih lokalnih izazova poput pristupa internetu koji je još uvijek problem većini stanovnika, obrazovni programi su išli na nacionalnoj televiziji.
Prije svega meni je to bio dokaz da je mit učionice kao savršenog načina prijenosa znanja unutar ta četiri zida propao. Bila je to i propast mita učitelja kao jedine osobe koja ima znanje jer su mnogi učenici i studenti morali postati neovisni kao što su roditelji za vrijeme dugog boravka doma morali postati učitelji.
Pretpostavljam da smo to i ranije znali, ali mislim da je pandemija pomogla da se to konačno pojavi pred našim nosom.
Usprkos činjenici da je online škola na neki način pomogla da se nastavi kurikulum, u jednom trenutku došlo je do kolektivnog zamora od ekrana i dijeljenja na daljinu. Shvatili smo koliko je važno biti zajedno, koliko je važno razgovarati i dijeliti isti prostor i vrijeme.
Pablo Martínez: Moram priznati da nemam baš pozitivnu dijagnozu učinaka pandemije na proizvodnju znanja. Pandemija proizvodi sve veću fragmentaciju, više iscrpljivanja i privatizaciju proizvodnje znanja jer online platforme nisu javni niti slobodni prostori. Ova kriza je pomogla da se ustanovi platformski kapitalizam i sofisticirani načini na koje nas velike korporacije tjeraju da radimo besplatno pred našim računalima te proizvodimo podatke koje onda uzimaju za svoju vlastitu korist. Međutim, optimističan sam u pogledu mogućnosti otpora i potencijala imaginacije u čijem stvaranju mogu pomoći okupljanja poput ljetne škole ili projekta WHW Akademije.
Tekst: Tena Razumović Žmara
Fotografije: Damir Žižić (Sljeme)
