Dobar tekst poželjno je početi dobrim vicem. U ovom prastarom vicu doduše nema našeg čovjeka, ali ima Amera i Rusa. Radnja mu ide otprilike ovako: “Dogovorili Rusi i Amerikanci zajedničke manevre na granici Istočne i Zapadne Njemačke. Gleda Rus Amerikanca u trapericama kako jede naranče, puši Marlboro i puše balone od žvakaće gume pa ga žica kaugumu. Veli mu Amer: Ak’ mi daš pušku. Da mu Rus svoj kalaš i tu započne trampa, da bi drugi dan Rusi na manevre izašli u trapericama i raširenih ruku trčali livadom, oponašajući avione: vrrrrruuummmm… Bio bi to samo vic da nije više istinit nego maštovit. Jer, kao što je to još sredinom osamdesetih rekao francuski filozof Régis Debray, “više snage ima u rock glazbi, videozapisima, plavim trapericama, brzoj hrani, mrežama vijesti i TV satelitima nego u cijeloj Crvenoj armiji”.
Traperice, jeans, farmerke, rifle… imaju razna imena, a vole ih, trebaju i koriste ama baš svi: muškarci, žene i oni koji se ne mogu odlučiti, bogati i siromašni, na svim stranama svijeta. Jer, kao što kaže pjesma Neki to vole vruće, “mi smo svi jeans generacija, i mi smo sad najjača nacija, mi smo i istok i zapad i jug, mi smo tovariš, mister i drug”.
Traperice nipošto nisu od jučer, čak ni iz prošlog stoljeća, no šezdesetih godina izrasle su u nešto mnogo veće od odjevnog predmeta, ma kako praktičan bio. Tkanina umočena u indigo postala je statement i globalni politički simbol. Dala je značaj pop kulturi, zamah pokretu za građanska prava i podebljala račune dioničarima tekstilnih tvrtki. A onako usput pomogla je i rušenju nekih predrasuda, tabua i društvenih sustava. Traperice su nosili radnici, nadničari, kauboji i, ahm, traperi, a nakon Drugog svjetskog rata prihvatili su ih otpadnici društva i buntovnici s razlogom i bez njega, likovi poput Johnnyja Strablera, vođe bande bajkera kojeg je u filmu “Divljak” ovjekovječio Marlon Brando. “Hej, Johnny, a protiv čega se ti buniš?”, slavno je pitanje iz tog filma, na koje naš junak daje još slavniji odgovor: “A što ima?”. No šezdesetih je traper odjednom postao simbol malo drukčije buntovnosti. Jeans je u to doba bio otprilike ono što je danas klečanje na koljenu i poklič “Black Lives Matter!”. A sve je, kažu neki, počelo najkasnije u proljeće 1965., kad su demonstranti izišli na ulice Camdena u Alabami tražeći biračka prava. U tom šarenom društvu crnaca i liberala pristiglih iz velikih gradova i koledža našlo se i nekoliko svećenika koji su svoje bijele ovratnike ogrnuli plavim traperom. Jeans je tako postao simbol pokreta za građanska prava.
Dva su razloga zašto baš traper i zašto baš na američkom Jugu. Prvo, u tim ruralnim krajevima nije bilo ni vremena, ni volje, ni novca da se iz radne uniforme presvlačite u odijelo za nedjeljnu misu kad ćete ionako uskoro dobiti kundakom po zubima. Drugo, traper je podsjećao na radnu odjeću crnaca s plantaža i sugerirao solidarnost sa suvremenim radnicima, a dao je čak i naslutiti moguću ravnopravnost među spolovima. Jer iste su materijale i krojeve mogli nositi i muškarci i žene.
Iako je globalan fenomen, traper je neraskidivo vezan uz američku povijest i ideologiju. Od blatnjavih kopača zlata s kraja 19. stoljeća do kauboja iz tridesetih, od radne odjeće do ormara holivudskih zvijezda poput Jamesa Deana, označavao je tri ključne odrednice američkog duha: individualizam, neformalnost i naporan rad. Traper je mnogo više od pamuka, indiga i zakovica; on je simbol američkog idealizma. A ništa se dotad u povijesti nije svijetom širilo tako brzo i tako nezaustavljivo kao amerikanizacija koju su zagovarale u traperice odjevene ikone pop kulture. Plavi jeans bio je jedno od vrućih oružja kojima je Amerika u drugoj polovini dvadesetog stoljeća vodila bitku s komunizmom. Generacijama mladih, stasalih u komunizmu, traperice, rock, Marlboro i Coca-Cola bili su simboli ljudskih sloboda. Željezna zavjesa odavno je zahrđala, Berlinski zid srušen i raspačan, a komunizam je samo fraza kojima se neuk svijet plaši s političkih govornica i oltara, no na istoku Europe traperice i dalje prijete režimima.
I, doista, Rusija je imala Oktobarsku, Češka Baršunastu, a Bjelorusija je imala Jeans revoluciju. To je ustaljen naziv za niz prosvjeda koji su izbili nakon bjeloruskih predsjedničkih izbora 2006. godine. Izraz je skovan nakon velikih demonstracija u kojima je policija zaplijenila sve zabranjene bijelo-crveno-bijele zastave kojima se služila oporba. Mladi aktivist Mikita Sasim podigao je tada svoju jeans košulju kao zastavu. Mahao je tako njome sve dok ga nisu brutalno premlatili, ali fotografija podignute traper-košulje obišla je svijet i ušla u bjelorusku kolektivnu svijet pa su njegov primjer u kasnijim danima i mjesecima slijedili mnogi drugi demonstranti.
Dakako, bilo bi jednostavno ovdje završiti priču i reći kako je traper postao odjećom revolucionara, prevratnika, humanista, salonskih i uličnih boraca za klasna, rasna i ženska prava, da se u njima rušilo samo diktature i nenarodne režime.
Traper nikad nije pripadao ljudima samo jednog političkog uvjerenja, osobito ne isključivo liberalnog ili lijevog. Dapače. Kad je country pjevač Merle Haggard napao hipije u svojoj konzervativnoj himni “Okie From Muskogee”, bio je od glave do pete odjeven u isprani jeans. Tijekom posjeta svom kalifornijskom ranču bivši američki predsjednik Ronald Reagan često se fotografirao u traperu. A barem on nije bio ni hipik ni ljevičar. Istini za volju, čak ni Martin Luther King ni njegova svita nisu nosili traperice jer im se jeans sviđao. Oni su bili ljudi od odijela, ali su shvatili da odijelo doista ne čini čovjeka, no da bi pravo glasa moglo pomoći. Štoviše, većina potomaka crnih nadničara, koji su se početkom 20. stoljeća u potrazi za životnom srećom u traperu dotepli do industrijskih gradova Sjevera, nosili su odijela i kravate kako bi i sebi i drugima pokazali da su se odmaknuli od bijede i jada svojih predaka. Uostalom, otac funka i kum soula James Brown, koji se šezdesetih nije bojao zapjevati “Say It Loud – I’m Black and I’m Proud!”, odbijao je nositi traperice i godinama je članovima svog benda strogo branio da ih nose na bini i u njegovoj blizini.
Simbol otpora nepravdi, kaljen na marševima za crnačka prava, na kraju je završio kao i većina drugih nekonformističkih poruka, od pankerskog tartana i ziherica do bitničkih beretki. Mainstream je progutao blue jeans, očistio ga od svakog izvornog konteksta i uklopio u ormare običnih ljudi.
Više nije važno što o novoj kolekciji blue jeansa misli Dame Anna Wintour. Važnije je znati što misle i u što vjeruju oni koji ga nose. Marka onoga što tko kupuje više no ikad progovara o tome tko je kakav i tko kome daje svoj glas. Izbor robne marke sve se više poklapa s političkim izborom masa. Na Wall Streetu dobro znaju da je onaj tko nosi wranglerice najvjerojatnije glasao za Trumpa, dok levisice odabiru oni koji su svoj glas dali Bidenu i Kamali. Baš kao što su za demokrate oni koji se odijevaju u Abercrombie & Fitchu ili Gapu, dok republikanci kartice najviše peglaju u Walmartu. Prošla su vremena kad su ljudi robu neke marke kupovali zbog svrhe ili kvalitete. Nije više važno ni koliko se neka marka prilagodila kupcima istančana ukusa i skromnih prihoda. Današnji potrošači očekuju da robne marke zauzimaju stav o širokom spektru pitanja koja nemaju veze sa samom odjećom. A što s trapericama? Mogu ostati u ormaru; danas se zlato ionako više ne kopa u planinama, nego se od kuće rudari u bitcoinima. A za to vam je potrebnija postojana optička veza nego nepoderivo tkanje.
Autor: Mladen Smrekar
Fotografije: Profimedia
