Dok je lockdown jedne gurnuo više prema umjetnosti, drugi su se poželjeli vratiti prirodi. Upravo time se bavi i dokumentarna serija Dulum zemlje. Ovaj projekt na HTV donosi priče o poljoprivrednicima vizionarima. Prvu epizodu smo već pogledali, a ove nedjelje gledamo drugu. Zašto ćemo ga voljeti?
Dulum zemlje Filip Filković Philatz, Tomislav Krnić i ja razvili smo još 2017., želeći na televiziju donijeti priče ljudi koji žive na zemlji i od zemlje, koji doprinose, ne samo razvoju naše države, nego i očuvanju planete, a eto slučaja, žive blizu nas. Tri puta je prijavljivan na Javni poziv HRT-a i treći put je programsko povjerenstvo procijenilo da za taj projekt ima mjesta na HRT-u. Nadam se da smo priče ispričali dovoljno slojevito da će različiti ljudi u njemu voljeti različite stvari. Nama je najvažnije bilo da izbjegnemo kukanje. U ovoj je seriji se ne bježi od suočavanja s izazovima i problemima, ali se isto tako vidi i osjeti da upornost, kontinuirano učenje, znanje, volja i timski rad donose uspjeh i zadovoljstvo. Čini mi se da živimo u društvu u kojem nam se često želi sugerirati da smo budale ako se trudimo, učimo i nastojimo biti kolegijalni, da je ok biti prost, kukavan i zgrtati na brzinu neku lovu s kojom se onda ne zna napraviti ništa pametno i korisno, da su ljudi nahvao pobijedili ljude nazbilj. Drago mi je da su sva naša poznanstva tijekom snimanja Duluma zemlje demantirala tu negativnu društvenu predrasudu.
Jedna od posljedica ove situacije je i projekt Direktni šarm izolacije, koji je nastao u suradnji s Brankom Čegecom i Jelenom Miholjević i rezultirao kratkim videima u kojima Jelena čita pjesme hrvatskih pjesnikinja. Kako je došlo do te suradnje i u kojoj je trenutačno fazi projekt?
Na početku prvog lockdowna u ožujku 2020. čula sam se s Jelenom privatno, razmjenjivale smo dojmove oko cijele situacije s Covidom i zagrebačkim potresom. Ona mi je u jednom trenutku rekla da je to ostajanje doma nepodnošljivo, da glumac mora raditi i da je zovem ako imam ikakvu ideju što možemo raditi u ovim uvjetima. S obzirom na to da obožavam poeziju i da sam taman tih dana proučavala neke stare pjesnikinje zbog jednog scenarija, nazvala sam Branka Čegeca i pitala ga bi li napravio izbor za jedan takav ad hoc kućni projekt. On je odmah pristao, a onda su jedno za drugim pristajali i svi ostali suradnici i malo po malo počeli stvarati videa. Više puta smo odgađali lansiranje projekta u javnost, ali nam se onda povodom Dana žena učinilo da više nema mjesta odgađanju. Projekt želimo nastaviti i u malo ambicioznijoj formi. Upravo smo neki dan doznali da smo od Ministarstva kulture dobili dio sredstava potrebnih za nastavak projekta.
Što znači biti filmska producentica u pandemijsko vrijeme? Kako se ova situacije odrazila na Vaš posao?
To znači da je svaki podvig u snimanju bitno skuplji, iako većina izvora financiranja ne prati sasvim povećanje troškova, da projekti koji su u razvoju imaju još neizvjesniju budućnost i da su ljudi generalno nervozniji pa treba imati više razumijevanja i strpljenja u timskom radu. No, s druge strane taj je posao silno nepredvidljiv, izazovan i inače “na dugom štapu” , tako da mi se čini da su se moje kolegice i kolege prilično dobro adaptirali na situaciju. Mislim da je za sve nas važno da imamo na umu da su krize prolazne, da su one odličan trenutak za ulaganje u razvoj i planiranje te da je izuzetno važno prema drugima i sebi biti što je moguće više nježan i kolegijalan. Primjećujem da se, usprkos povećanom stresu, još više na snimanjima brinemo jedni o drugima te da smo sretniji, nego ranije kad se može raditi i kad ima posla.
Imate li kakav producentski savjet za preživljavanje, opstanak, ako ne i unaprjeđenje kulturnih projekata u ova izazovna vremena?
Nemam producentski savjet, ali imam ljudsko, privatno uvjerenje da iz ove krize moramo izaći mudriji. Kultura i ekologija nisu neke zasebne djelatnosti kojima se podfinancirana ministarstva bave zato da ne bismo pred svijetom ispali divlje zvijeri. One su u samoj suštini našeg postojanja, čine nas ljudima i omogućuju nam zdrav život na ovoj Zemlji. Knjige, stripovi, filmovi, predstave, ples, performansi, glazba, likovna umjetnost, bilo da se kroz njih izražavamo, bilo da ih upražnjavamo kao publika, omogućuju nam da putujemo u nove svjetove čak i onda kad ne smijemo zakoračiti izvan svoje županije. Oni su tu da razvijamo svoja osjećanja, intuiciju, intelekt, da samim time lakše i bolje sudjelujemo u odnosima u kojima se nalazimo, one šire naše životno iskustvo na nevjerojatne načine. Zato trebamo podržavati stvaranje, djeci omogućiti da u vrtićima i školama imaju što više sati umjetničkih predmeta i što više posjeta kulturnim događanjima. Za razliku od neke faktografije koju mogu pronaći u knjigama i na internetu, ta iskustva neće zaboraviti i ostat će u njima utkana i učiniti ih bogatijim pojedincima. Ljudi koji se bave kulturnim politikama i mi poduzetnici u kulturi poduzet ćemo naravno sve što možemo u operativnom smislu da projekti opstanu. Ako ne prihvatimo kao društvo koliko su oni istinski važni za nas, onda taj naš napor nema baš nekog prevelikog smisla.
Što još možemo očekivati od vaše produkcijske kuće Wolfgang & Dolly u skorijoj budućnosti?
Uskoro ćemo publici predstaviti kratkometražni dokumentarac Tomislava Krnića “Put su ljudi” o prijateljima koje je stekao u “velikoj šetnji” Camino del Santiago. U montažu upravo ulazi darovita redateljica Renata Lučić sa svojim dugometražnim dokumentarcem “Godina prođe, dan nikako”, u kojem progovara o odlascima i dolascima u jednoj slavonskoj obitelji. Tu je i animator, koji postaje redatelj, Franko Dujmić s hibridnim filmom “FunkYu” o vinilmaniji i funku na našim prostorima. Ovog ljeta krećemo u snimanje dugometražnog dokumentarnog filma “Borac” Damira Markovine, a na jesen dugometražnog igranog filma “Pelikan” Filipa Herakovića. Uglavnom, ekipa Wolfgang & Dolly, koju uz mene čine Matija Drniković, Una Radić i Marinela Brala ima jako malo slobodnih dana predviđenih u 2021!
Razgovarala: Vedrana Sunko
Fotografije: Press
