Iskra je arhitektica. Odrasla je u Zagrebu uz kraća razdoblja života u Ljubljani i New Yorku. Prije dvije godine s partnerom se preselila u malo mjesto usred šume Gorskog kotara, gdje su djedovu radionicu pretvorili u mali stan i studio s velikom terasom, predivnim pogledom i šumom kao dvorištem. S njima živi i Iskrina kujica Prim. Paralelno uz odluku o promjeni stila života, Iskra je otvorila i svoj ured koji cijelo vrijeme prilično dobro posluje.
Kaže kako joj se u posljednje vrijeme poslovni procesi rafiniraju, a fokus sužava te gotovo isključivo radi na projektima koji je ispunjavaju, a to su baš kuće u prirodi. Mnoge su u divljini, neke su u gradovima, ali kako kaže, naglasak je uvijek na tome da investitori traže isto što i ona sama – više autonomije, onako kako kome odgovara i u skladu s prirodom. No odluka je bila spora i mukotrpna. “Nakon završetka faksa život se odlično posložio – od početka rada na super radnome mjestu, selidbe i sređivanja cool stana s kupolom gotovo u centru grada, nabave psa, putovanja i slično, no svejedno nisam bila zadovoljna, a nisam znala zašto. Iako mi život u stanu nije baš odgovarao, Zagreb jako volim.” Nakon godinu dana dokučivanja u čemu je problem pala joj je na pamet misao o selidbi u Gorski kotar. Bilo je tu puno promjena planova i strategija, propalih smjerova i brzinskih prilagodbi, no nije bilo odustajanja.
Opišite nam svoj dan – kada se budite, gdje pijete prvu kavu, koliko često putujete u grad?
Oduvijek sam bila noćna ptica, no kako je stres iščezavao, tako sam postupno otkrivala jutro te se već barem godinu dana dižem ranije nego ikada, i to bez alarma. Prvo me ujutro dočeka pogled na dvorište koje se spaja sa šumom i mislim da mi to nikada neće dosaditi. A i sam prostor koji smo sredili je inspirativan. Otkad sam u poduzetničkim vodama, nakon prvog vala pretjerivanja s radom, puno više obraćam pažnju na brigu o sebi i radu bez pregorijevanja. Ujutro nakon buđenja prakticiram jogu, nekada bosa prošetam po travi u dvorištu ili gledam snijeg kako pada, uz to pijem crni čaj, pripremim si prostor za rad i krenem. Radi se punom parom na projektima. Zbog takve dinamike posla nikada se ne osjećam izolirano, pozivi i fotografije s gradilišta iz cijele Hrvatske samo pljušte. Problemi se rješavaju brzo i efikasno preko telefona, a mnogi sastanci se održavaju videom. Oko podne imam pauzu za ručak, vrijeme za šetnju psa šumom i resetiranje koje provodim u tišini, najčešće u dvorištu, ovisno o sezoni, ali u posljednje vrijeme nekada doslovno samo ležim nasred terase, sunčam se, gledam u nebo, slušam ptice i to mi je super, potpuni zen. Nakon toga bacam se opet na posao puna energije. Navečer usporavam ponovno u prirodi, uz druženje s partnerom. U Zagrebu sam u prosjeku jednom tjedno. Nekada to spojimo s vikendom, družimo se s obitelji i prijateljima, idemo na kave i šetamo po ravnom terenu bez spoticanja.
A susjedstvo?
Oko nas isključivo su starosjedioci i divni su! To mi je bilo veliko iznenađenje i nešto o čemu uopće nisam razmišljala prije selidbe. Prihvatili su nas s toliko topline i otvorenosti. U sezoni nerijetko dobijem voće i povrće, a pseći keksići se kupuju samo za Prim koja me u ljetnim mjesecima, u svakoj šetnji vuče od kuće do kuće gdje se ona časti poslasticama, a ja uživam u nevjerojatnim pričama.
Koliko ste sami sudjelovali u uređenju prostora i okućnice?
Radionica u koju smo se uselili prije intervencije služila je kao odlagalište krupnih predmeta. Uz nekoliko radnih akcija s obitelji i velikodušnu pomoć prijatelja stručnih za instalacije i susjedom umirovljenim bravarom sami smo napravili sve radove osim fasade, koju je izveo odličan lokalni izvođač s kojim smo se i sprijateljili. Imali smo minimalan budžet i trebalo nam je nešto više od šest mjeseci do faze useljenja. Otada “dovršavamo” i to će vjerojatno trajati zauvijek.
Koliko vam je važna samoodrživost, a koliko tehnološki napredak i povezanost?
Važna je, pogotovo u profesionalnom svijetu, i jako sam sretna što investitori s kojima radim i sami dođu s idejom o samoodrživosti. Povezanost nam je presudna zbog obavljanja posla. Iako živim “usred šume”, osjećam se povezanom doslovno s cijelim svijetom zbog projekata na kojima radim kao stručni suradnik za tvrtke koje uopće nisu u Hrvatskoj.
Što vidite kao najveći izazov takvog lifestylea?
Meni se lifestyle gotovo isključivo promijenio nabolje. Rano prisilno buđenje zamijenila sam ugodnim, vrijeme koje bih provela u prometu i u gužvi sada mogu iskoristiti za opuštanje i edukaciju, osjećaj da ne mogu raditi maketu do kasno u noć kako ne bih probudila susjede sada je zamijenila potpuna sloboda. U šetnji sa psom skupljam samoniklo bilje i priče susjeda. Zagreb i Rijeka su nam nadohvat ruke. Bilo da se zaželim gradske vreve ili kave na suncu u Opatiji dok je kod nas magla i hladno ili meni dragih ljudi, za čas to mogu imati. Posjete izložbama, kazalištu ili kinu vrlo je lako ubaciti u raspored kada dođem u Zagreb ili Rijeku. Vidim manu jedino za mlade ljude i djecu u fazama kada su im potrebni široka socijalizacija i razne nove aktivnosti i iskustva, ali postoje lokacije u prirodi koje su bliže gradu. Vjerujem da se samo mora proširiti svijest o tome kako se u današnje vrijeme puno toga može i iz manje sredine, samo put još nije toliko jasan jer nije utaban.
Razgovarala: Vanja Ljubić
Fotografije: privatna arhiva
