Postoje oni čije su riječi umjetnost za dušu, takav je bio Bekim Sejranović

Donosimo razgovor s nedavno preminulim piscem i nomadom Bekimom Sejranovićem, objavljen u Storybooku 2014. godine. Kao dokument vremena i pozdrav s ovim velikim autorom, prevođenim i nagrađivanim piscem, umjetnikom, koji je autorici Jeleni Veljači otkrio kako kao vječni nomad ne zna gdje mu je dom te kako je bilo bez domovnice, bez identiteta, naći se u nepoznatoj zemlji bez ikoga svoga. Čitajte i kupujte njegove knjige, tako ćemo ga zadržati posebnim, živim…

event 22.07.2020.
Dražen Kokorić/Storybook

Koje ti je pravo ime, pitaju me ljudi s kojima tulumarim već tri dana u Beogradu. Kako koje, kažem, pa Bekim. Pa kakvo je to ime, pitaju me. A onda ja znam da nisam doma. I idem dalje, moram. “A gdje je doma”, pitam Bekima (koji će mi kasnije protumačiti da mu je ime albansko, da ga je dobio po djedu, da bi ono u katoličkom kalendaru glasilo Benedikt). “Je li Brčko doma?” “Ma kakvi”, odgovara Sejranović, kojeg je moja urednica prije nego što sam ga upoznala opisala kao najvećeg šarmera među piscima današnjice. “Brčko je stanica, izbjeglička stanica”, kaže dok pije čaj od nane na terasi hotela Grand Posavina u Brčkom, doslovno sto metara od hrvatsko-bosanske granice koju sam prešla pješice jer, naravno, nisam imala zelenu kartu za automobil kojim sam doputovala iz Zagreba. Bekimu je to smiješno, prepoznaje se u toj priči, odmah se identificira sa mnom, čak mu je pomalo drago što ispadam smušena i neorganizirana.

Tim jezikom zna govoriti, s takvim ljudima zna komunicirati. Jednom je tako u svoju staru VW bubu zaboravio uliti ulje i ubio joj je motor, a krenuo je s njom iz Sarajeva do Hvara, gdje ga je čekala obitelj i gdje ima kuću. Pa ju je prodao za 200 maraka i krenuo dalje jer nije mogao propustiti susret s obitelji. Kao da mu je laknulo, oko mu prestaje titrati od napetosti, skida sunčane Ray-Ban naočale s kojima se dotad štitio i konačno me pogleda u oči. “Dobro je, što, nije problem, nije mi se to jednom dogodilo”, kaže za situaciju zvanu “ne možemo vas pustiti u zemlju”. Oboje se nasmijemo. Znam s Googlea da je Bekim u zadnjem valu izbjeglica ušao u Norvešku. U nogama ima mnogo prelazaka brojnih granica.
“Nisam znao kako će to izgledati. Mislio sam, uđeš u zemlju i odmah si prepušten sam sebi, ulici, kao u nekom životnom ringu. A ja sam u džepu imao doslovno dvadeset maraka. Otac mi je zaglavio u logoru, majka je završila kao nastavnica u školi za izbjeglice u Borneu. No, Norvežani su bili jako organizirani. Smjestili su nas sve u neke sobe, dobiješ smještaj, piće, hranu, sve što treba, sjedneš preko puta neke osobe, lijepo mu ispričaš što ti se dogodilo… Na kraju ti kažu: ne brinite, sve će biti u redu. Ostao sam dvadeset godina.” 

IZVOR: DRAŽEN KOKORIĆ/STORYBOOK

Book: I postao prevođen i nagrađivan pisac i prevoditelj kojeg trenutačno norveški izdavač moli da novi roman napiše ponovno na norveškom, da se u prijevodu ne bi izgubio njegov specifičan duh!
Nekad mi se čini da bih radije umro nego ponovno pisao taj roman na drugom jeziku. A onda opet, nekad mi se čini da je to lak način da dobijem još jedan autorski honorar. To ovisi o danu, o tome kakav se dignem, dobre ili loše volje. Ionako mislim da sam bipolaran ili barem borderline – kad imam loš dan, mislim da je kraj života i da se hitno moram spakirati i pokupiti negdje, što ja znam, u Brazil, na primjer, a kad je dobar dan, mogu biti bilo gdje i samo pisati…
Book: Je li onda Norveška dom?
Ma kakvi, Norveška je zlatni kavez. Znaš što mi najviše ide na živce u toj zemlji? Taj PR koji sami sebi rade: ovo je najbolja zemlja u Europi, ovo je najbogatija zemlja u Europi, ovo je najorganiziranija zem­lja u Europi… Koje god novine otvoriš, koji god medij gledaš ili slušaš, neprestano te netko uvjerava da je baš u toj zemlji život najsavršeniji. Pa nešto mora smrditi u takvom scenariju, zar ne? Ipak, jedno moram priznati. Da sam u Norveškoj dobio priznanja za pisanje kakva sam dobio u nas, ne bih više morao napisati ni rečenicu u živo­tu. (Bekim je za roman “Nigdje, niotkuda” 2009. dobio nagradu “Me­ša Selimović” koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na pod­ručju Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, op. a.) Ovako razmišljam da preko ljeta opet u Norveškoj radim kao poštar…
Book: Kako to mislite – opet?
Pa već sam sezonski radio kao poštar. Odličan je to posao – sam si sa sobom i cestom, nema šefa, nema ureda… Svašta sam ja radio. Ali nemoj mi govoriti “vi”, čemu to…
Book: Iz poštovanja.
Dobro, onda ću i ja tebi iz poštovanja. Samo, znaš, u norveškom nema persiranja pa sam se malo odvikao.
Book: Možemo onda na “ti”, u redu.
Ionako razlika u godinama nije velika.
Book: Rekao si da si dobio priznanja za pisanje “u nas”. No nikako da odrediš što to “u nas” znači.
Kad ne znam.
Book: A na koricama tvog romana “Sandale”, koji je objavio hrvatski VBZ, piše da si jedan od najzanimljivijih hrvatskih pisaca… Što si zapravo? Hrvat, Norvežanin, Bosanac?
A što ne bih bio sve od toga? To mi se zapravo najviše sviđa. U Hrvatskoj sam Hrvat, u Bosni Bosanac, pardon, Bošnjak… Nisam vjernik, pa ne mogu reći ni da sam musliman. Ionako ne razumijem kako je Musliman nacionalnost s velikim slovom. A što kad neki strani jezik nema veliko slovo za nacionalnost? Nisam čak ni ateist jer i to je neka vrsta čvrstog uvjerenja, a ja ih nemam. Ma evo, vidiš, kad ne znam ni sam! Cijeli je moj život upravo to pitanje – tko sam, i potraga za tim odgovorom. Znam da to zvuči kao klišej, ta potraga za identitetom, ali što da ti kažem, u Norveškoj mi čuju naglasak iako sam dobro svladao jezik…
Book: Pa čak i prevodiš na norveški!
Prevodim, a i predajem norveški u školi za strance i hrvatsko-srpsko-bosanski Norvežanima, ali čuje se da nisam njihov. Mutirao sam u Rijeci, a nakon toga čovjek ne može više svladati tih njihovih devet samoglasnika. A jezik im je zapravo jako lak. Naš je mnogo teži, majke mi. Prije strance naučim norveški nego Norvežane naški. Dobro, sad, možda je to i pitanje borbe za opstanak, stranci brže uče.
Book: I ta borba je velik motiv u svim tvojim radovima.
Sam si k’o pas, sretan si kad te netko toplo pogleda. Sjećam se kad sam upoznao svoju prvu ženu, Norvežanku, na tom slavnom brodu koji vozi iz Norveške prema ostalim skandinavskim zemljama koje su članice Europske unije. Brodu zapravo treba nekoliko sati do odredišta, ali se u bescarinskim vodama zadržava 24 sata. Znaš ono, kocka, alkohol, tulum, sve bez poreza.

IZVOR: DRAŽEN KOKORIĆ/STORYBOOK

Book: A na kraju si ondje pronašao ljubav?
Ljubav, hm. Što je to ljubav? Nisam siguran da znam. Bez zemlje, bez domovnice, bez identiteta, našao sam se u zemlji čiji jezik ne razumijem, bez ikoga svoga. I neka me lijepa djevojka toplo gledala. Konačno sam se osjećao posebnim, izdvojenim, živim… Konačno, je netko primijetio da postojim. Je li to ljubav? Ne znam. Kad lutaš kao ja, mnogo toga ne znaš. Ostali smo zajedno pet godina. Odgajao sam njezina sina, koji je tada bio beba, uz njega učio jezik, živio mirnim obiteljskim životom, i hvala bogu da jesam, jer sam samo zbog njih i uspio završiti fakultet tamo, magistrirati.
Book: Sve su te priče, tvoja iskustva i tvoja potraga, ispričane i u “Sandalama”, što je zapravo prepjevana zbirka prvih priča.
Tako je, to su uljepšane prve priče, spojene u labavi roman. Eto, da se zaradi više novca…
Book: No, i prvi pravi roman “Nigdje, niotkuda” je autobiografski…
A što nije autobiografsko? Pa i one prve crtarije u spiljama su autobiografske. Čovjek je oduvijek pokušavao samo jednu stvar: dokučiti i izreći ili pokazati što je i tko je, odakle dolazi i o čemu razmišlja. Naravno da se moje priče u jednom trenutku pretvaraju u fikciju.
Book: No, primjerice, česma pokraj koje smo maločas prošli uistinu je ona s koje je tvoja mati pila vodu?
Jeste.
Book: A avlija u kojoj si odrastao s djedom i bakom?
Srušena je u ratu. Tamo je sada neka zgrada. Nema toga više.
Book: Djetinjstvo si ipak prikazao prilično idiličnim.
To sam ja tako mislio. No sad kad ponovno posjećujem svoju prošlost, zaključujem da nije. Kako bi i bilo? Djed i baka glumili su mi mamu i tatu, koji su se tako rano rastali da ih se zajedno i ne sjećam. I ostavili me. Majka je otišla studirati, otac živjeti neki svoj život. A onda su se opet ponekad vraćali i tada bi me ludo voljeli, dovoljno da me zbune pa da ne znam – hoće li nestati zauvijek, hoće li se vratiti zauvijek. Već je tada počeo moj problem identiteta, pretpostavljam, a sve što se dogodilo poslije – moj život u Rijeci, gdje sam završio pomorsku školu, pa kroatistiku, pa rat, izbjeglištvo, Norveška, obitelj rasuta po cijelom svijetu – postalo je moja tema. Ali pitanje TKO SAM je suštinsko, ono postoji kod svakoga, samo su priče drugačije.
Book: Kad si počeo pisati?
U Rijeci sam imao bend. Dobro, svi imaju bend kada su u srednjoj školi. Naš se zvao Paranoja. Pisao sam riječi pjesama. Moja profesorica hrvatskoga, nju moram spomenuti, Katja Šepić iz škole u Bakru, na hodniku me jednog dana privela k sebi i upitala: Pišeš li, Bekime? Pa, reko’, eno riječi za Paranoju. Pusti to, rekla je. Pišeš li ozbiljno? Jer mislim da si talentiran i trebao bi ozbiljno pisati. Da nje nije bilo, tko zna bih li se toga sjetio. Tada sam htio biti pomorac, činilo mi se to jako romantično. Ploviš, vidiš svijeta, piješ egzotična pića, čekaju te žene u svakoj luci. Ma kakvi, tek sam u pomorskoj školi shvatio da je to samo utovar-istovar. Tko zna, možda je mom odustajanju od kapetanskog zanimanja kumovalo i propadanje velikih brodogradilišta u Jugoslaviji. Tada je sve propadalo, a moja je generacija trebala graditi budućnost i sanjati. Kako da se ne pitamo tko smo?

IZVOR: DRAŽEN KOKORIĆ/STORYBOOK

Book: I otac ti je bio kapetan.
Na rijeci. Imali smo mamutove zube na regalu. Toga se sjećam.
Book: Profesorica Katja je, dakle, otkrila tvoj talent za pisanje?
Svakako me usmjerila. Paralelno s objavom moje prve zbirke priča “Fasung” 2002. rodila mi se i prva kći. Nazvao sam je Katja.
Book: U povodu Breivikova terorističkog napada u Norveškoj, napisao si zanimljiv osvrt za hrvatske medije i, među ostalim, rekao: “Da je Breivik musliman, ne bi ga proglasili ludim, bio bi jednostavno – prokleti muslimanski terorist.” Mnogo se govori o ksenofobiji prema strancima u Europi i Americi. Jesi li je osjetio na vlastitoj koži?
Pa to što sam napisao za Breivika je istina. Islamofobija je gora nego ikada. Skandinavske zemlje prepune su stranaca jer su dugo prihvaćale izbjeglice i azilante. Norveška je posljednja zatvorila svoje granice za izbjeglice. U Norveškoj, primjerice, ne postoji čistačica koja nije strankinja. Dugo sam živio s Kenijcima. To su uzorni, zahvalni građani, svega se boje jer su bez papira. Boje se prijeći crveno. Mene je osobno ubijala ta atmosfera, nekad sam se osjećao kao da sam u klopci za životinje. Kao, spase te, a onda te treniraju…
Book: Kako je biti stranac u svakoj zemlji u kojoj se nađeš?
Dosta mi je toga. Ja bih dom, bazu. No nisam siguran jesam li uopće sposoban za to. Ponekad mi se čini da mi je sudbina da živim nomadski, možda da pišem dnevnik jednog modernog nomada. Iz Norveške sam otišao misleći da se više nikad neću vratiti u taj sivi, hladni, prepravilni sjever, no nigdje se ne osjećam kao da sam na svojem. Sarajevo se promijenilo, u Brčkom više nemam ekipu ni obitelj, u Sloveniji, gdje mi žive partnerica i druga kći, Iskra, osjećam se kao da nikoga ne poznajem niti razumijem, kao ni oni mene. Onda pomislim na Rijeku kao opciju, grad koji volim i kojem sam se uvijek vraćao. Ali moja generacija je navučena na dop, uništena, mene to ne zanima, ali me to stanje rastuži. Kad u Ljubljani uđem u autobus za Brčko i čujem prvu raju kako se svađa sa šoferom, razgali mi se srce, mislim – ovdje pripadam, no nakon deset dana u Brčkom, imam osjećaj da vrijeme stoji, da je ovo neko prokleto mjesto. Znate, ne kaže se uzalud da je ovaj dio Europe istodobno kraj islamskog svijeta, granica pravoslavnog istoka i donja granica katoličkog zapada. I kako da tu bude sreće? Nemoguće je.
Book: A gdje najbolje pišeš?
Posljednji sam roman, koji izlazi ove godine pod imenom “Tvoj sin Huckleberry Finn”, napisao u Ljubljani. To je bilo divno razdoblje. Dunja, moja partnerica, ili žena, ako hoćete, ne znam uopće kako da je nazovem, rodila je Iskru i ja sam samo blaženo mijenjao pelene i pisao. Vrijeme koje provedeš s djetetom valjda je jedino vrijeme na svijetu koje nije izgubljeno. Najbolje pišem ujutro. Ja to zovem zapisivanjem, jer priče i romane unaprijed smislim u glavi. Radim nekoliko sati efektivno, tada sam, dok pišem, čak začuđujuće brz.
Book: Rukom, na mašini ili na kompjutoru?
Ma laptop! Ponekad mislim, da nisu izmišljeni kompjutori, nikad ne bih postao pisac, rukopis mi je jako loš.
Book: Svima su nam loši rukopisi, to je zato što smo zaboravili pisati rukom, samo tipkamo…
Znaš što još? Književnost se promijenila otkad postoje kompjutori. Ja to vidim. Rečenice su drugačije.
Book: A što čitaš?
Andrića, obožavam Andrića. Tu nema iznenađenja. Sjetim se Andrića kad me netko pita bih li volio da se moje priče ekraniziraju. Pomislim, što bi Andrić izabrao? Mislim da bi rekao: ne, to su priče, koje se pišu i čitaju i dugo se o njima misli. Da si to mogu priuštiti, ja bih to izabrao. Bio bih faca i rekao: ne, ne želim da mi romani postanu filmovi prije nego što se objave! Pa to utječe na književnost, kad čitam Amerikance ili Engleze, osjetim da pišu u slikama, da dok pišu razmišljaju tko će igrati glavnu ulogu u filmu, i onda to više nije književnost, to je onda marketinški mamac za agente…
Book: “Tvoj sin, Huckleberry Finn”? Isto je autobiografski roman?
S prijateljem Japancem, redateljem Mokuom Teraokom 2006. puto­vao sam po Savi svojim brodom, Savskom bubom. On je snimao dokumentarac o tom našem putovanju. Zaglavili smo na Đer­dapu, vjerojatno zato što sam ja bio kapetan pa smo svagdje stajali i po deset dana. Tada sam smišljao konstrukciju za roman i mnogi likovi koje smo upoznali putem poslije su se našli u njemu. Pokušao sam, ukratko, odgovoriti na veliko pitanje – je li Huckleberry Finn odrastao. Nema muškarca kojem najdraži autor nije Mark Twain, veliko je pitanje samo je li mu draži Tom Sawyer ili Huckleberry Finn.
Book: I? Je li Huckleberry Finn odrastao?
Ma nije, naravno da nije, pa takvi likovi nikad ne odrastu. A i iskreno – što bi se dogodilo da Huckleberry Finn odraste? Ništa, mrtvilo, dosada. Nema priče.
Nasmijali smo se oboje. Znala sam da govorimo o njemu i da moderni nomadi nemaju klasične baze, sigurnosti, ostajanja i zaustavljanja, ali da bez svega toga njegove priče ne bi bile toliko čarobne. Htjela sam ga pitati zna li i on sve to što ja znam, zna li i on da nikad neće stati i zašto zaista ne bi pisao Dnevnik nomada za neke hrvatske novine, o svojim lutanjima, i geografskim i emotivnim, kad me preduhitrio pitanjem.
“E, možete li me odbaciti do Zagreba? Bit ću tih, miran i dobar, nećete ni znati da sam u autu…”
Naravno da možemo, složili smo se fotograf i ja. Na dar smo dobili dvije jabuke i ćevape kod Jimmyja legende na Savi, koji Bekima pita kamo će. “Evo, u Zagreb, kod prijatelja.” “Šta, nisi se vratio da ostaneš?” pita Jimmy. “Ma ne, nego došo provjerit jel stan na mjestu.” “A đe ti je mama?” pita Jimmy. “Pa u Belgiji.” “A jeste se razj…li”, zaključi Jimmy u klasičnom bosanskom tonu i naruči nam svima po šljivovicu. Krajičkom oka pogledah Bekima. Kao da se kimanjem glave ­složio.
“Je li Zagreb potencijalni dom”, upitah kad smo stali kod Cibonina tornja, a Bekim izašao da u prijateljičinu stanu počne pisati tekst o Knåusgardu, norveškom autoru koji se svojom gotovo reality knjigom u šest tomova, čudna naziva “Moja borba”, pretvorio u fenomen.
“Ne znam”, odgovori Huckleberry Finn, “možda”, stavi vojničku torbu na rame i nestade.

J.V.

Autentičan.
Provokativan.
Priča za sebe.

StoryBOOK je suvremen lifestyle brend kreiran za bijeg u svijet fantazije, glamura i dekadencije. Voli HEDONIZAM i AKTIVIZAM. Sve što zovemo umijećem življenja na Storybookov način.

Kaubojske ili biker boots možda nisu za plažu, ali u ljetnoj varijanti izgledaju odlično u paru s kratkim jeans hlačicama, minicama, ali i lepršavim haljinama u boho stilu, kao zanimljiv večernji element

S novim ljetnim izdanjem slavimo KULTURU HEDONIZMA I DOKOLIČARENJA. Digitalne nomade, tajne uvale i chefove na jahtama, imamo fetiš na torbe, istražujemo prikrivene identitete čija nas djela uzbuđuju, umjetnike, individualce… i donosimo ekskluzivne doživljaje – NEW YORK, PARIZ, UK i FRANCUSKA POLINEZIJA dali su posebnu nijansu i impuls ljeta stranicama našeg novog broja. Uživajte!

Ako ste do sada zbog nesnosnih gužvi zaobilazili Veneciju, ove sezone imate jedinstvenu priliku za proučavanje raskošnih palača podignutih na pješčanom i nesigurnom tlu, na rešetki satkanoj od balvana i drvenih stupova koji postepeno tonu u lagunu. Dakle, amblemska mjesta koja su zbog gužve najčešće nepodnošljiva, ove godine skoro da zjape prazna. Bizantska arhitektura Bazilike svetog Marka, Trga svetog Marka, gotika Duždeve palače, Bazilika svete Marije od Zdravlja, gondole u Canalu Grande ove godine se čine kao raskošna kulisa za neki romantični film, koji tek treba snimiti

Ako vas većina moderne umjetnosti ne oduševljava i često se pitate što ljudi vide u tri šare na platnu, te pritom konstatirate kako ipak želite vidjeti “vještinu”, tada vas trebamo uvjeriti da postoji mnogo suvremenih autora koji bi vas upravo vještinom mogli razoružati

Postoje oni neki posebni komadi koji brišu obrise stilova i sezona, ovo je naš izbor

Više od stoljeća čvrsto utkan u američku gastro tradiciju kao najomiljeniji sendvič neformalnih okupljanja i obiteljskih roštilja, hamburger je s vremenom postao i nedjeljiva asocijacija za fast food restorane. Ovaj ukusni sendvič po završetku Drugog svjetskog rata otisnuo se na uspješan kulinarski pohod svijetom kojim i danas vlada u bezbroj varijanti. U novije vrijeme, gurmanskim inačicama uvrstio se i u „haute cuisine“

Nove generacije žele slobodu punog spektra izražavanja vlastitog identiteta i nipošto ne pristaju na to da ih se smješta u kućice ili ladice pa ni kad je riječ o rodnom identitetu. Istraživanja su pokazala da oko 50 posto milenijalaca smatra da je rod pitanje koje se može definirati – spektrom. Činjenica je da su otkad je svijeta novi naraštaji donosili svjetonazore kakvih se njihovi roditelji najčešće nisu mogli ni domisliti, stoga i na ovaj “trend” možemo gledati kao na svojevrstan simptom zdravlja društva, otkriva Vedrana Sunko

Studio iz Kopenhagena osmislio je mjesto iz mašte koje “nadilazi vrijeme, prostor i limite realnosti i gdje se prošlost, sadašnjost i budućnost stapaju u digitalnom scenariju”, opustite se, odlutajte, a neke elemente iz interijera možete i kupiti te tako djelić imaginarnog hotela ponijeti u vlastiti dom

Fotograf iz Bruxellesa već pet godina krstari svijetom pronalazeći i snimajući najzanimljivija mjesta za život, od nebodera do izoliranih skrovišta, a proputovao je preko 20 zemalja na šest kontinenata. Osim zanimljivih lokacija, fotografirao je i nekoliko osebujnih i ultranaprednih nebodera. Otkrijte svoje tajno virtualno, a jednom možda i stvarno, mjesto za bijeg

Magazin StoryBOOK oduvijek je bio ozbiljno uronjen u kulturu, posebno u popkulturne sadržaje koji su i nama i našim čitateljima služili kao mjesto za bijeg u neku ljepšu i uzbudljiviju stvarnost. Ovo ljeto vas, kroz rubriku Kul-tura, na web stranici storybook.story.hr vodimo u najposebniju turu kroz kulturna događanja koja uključuju sve one opuštajuće doživljaje s elementima – SLUŠAJ, GLEDAJ i UŽIVAJ

Kad je ove godine objavila pjesmu “Nešto sam ti htjela reći”, Sabina Herman, u glazbenim krugovima poznata kao Queen of Sabe, novim spotom zaintrigirala je i mnoge ljubitelje prirode i putovanja. Nestvarni pejzaži koji oduzimaju dah pripadaju veličanstvenoj zemlji vatre, leda i vilenjaka – Islandu – u koju se ova talentirana glazbenica zaljubila već pri prvom od ukupno tri susreta

Alessandro Michele reinterpretirao je kodove Guccija na neki sebi svojstven način. Za talijansku modnu kuću bila je to nova renesansa, a brend je u stotu obljetnicu ušao kao jedna od najvažnijih modnih adresa današnjice. Evo kako je sve počelo još te davne 1921. godine u Firenci, kada je Guccio Gucci otvorio malenu trgovinu s kožnatim modnim dodacima

Nakon završene glumačke akademije u Zagrebu Marija je ostvarila zapažene uloge, bila je i stalna članica ansambla HNK Ivan pl. Zajc, no zbog jasne vizije što zapravo želi napustila je tu sigurnost i otisnula se u životnu pustolovinu. Ovu zanimljivu životnu priču u cijelosti potražite u raskošnom ljetnom izdanju magazina StoryBOOK. Razgovarala Ana Herceg

Ovaj grčki kolač od naranče sočan je i osvježavajući desert za ove tople dane

O uspjehu brenda inspiriranog slow living filozofijom kao istinskom dozom luksuza Ana Herceg razgovarala je s Ivom Bravic Millereau, suosnivačicom i predsjednicom svjetskog wellness brenda RE.VITYL

Čak i prije pandemije koronavirusa u trend se počelo vraćati sporo putovanje. To znači putovati manje, no mudrije birati destinacije i više uživati u procesu, umjesto mahnito pratiti svoje često ambiciozne “to do” liste

Kate Elizabeth Winslet već u jedanaestoj godini počinje studirati dramu na prestižnim institucijama. Formalno obrazovanje napustila je sa šesnaest godina i u potpunosti se posvetila glumi. Do sada je ostvarila preko šezdeset uloga i osvojila niz prestižnih nagrada

Design studio Mireldy na čelu s art direktoricom, dizajnericom i ilustratoricom Imeldom Ramović osvojio je prvo mjesto na prestižnom američkom natjecanju Dieline Awards 2021 Presented by Adobe u kategoriji Beers, Ciders, Hard Seltzer & Malt za dizajn etiketa berlinske craft pivovare Fuerst Wiacek. Dieline Awards jedno je od najvećih dizajnerskih natjecanja koje svake godine dodjeljuje priznanja za najbolju ambalažu na globalnoj razini

Kada bolje razmislim, logično je da novi poslovni potez glazbenika Pharella Williamsa nosi ime sa sintagmom ‘good time’ u sebi. Glazbenik koji je u jednom trenutku dominirao glazbenim ljestvicama hitom Happy sada se bacio u hotelijerske poslovne vode. Otvorio je hotel naziva The Goodtime Hotel u Palm Beachu. No, ono što me je privuklo jest njegovo uređenje; pravi hommage art decou, no na jedan neopterećen, lagan, čak pastelni način

Iako smo treću sezonu gledali prije točno dvije godine, nakon svega par minuta prve epizode, nove, četvrte sezone, kao da smo bezbolno nastavili gdje smo stali 2019., kao da nije prošlo niti tjedan dana od posljednje epizode. Ako ste poklonik serije, nova sezona instantno će vas ‘usisati’. Trenutno je dostupno četiri epizoda za gledanje, dok će sve ostale sljedeće ‘izlaziti’ u tjednom ritmu

Podcasti nisu više nikakva novost, od početka 2000.-ih slušamo i gledamo razne podcaste, vezano uz svakojake teme i sadržaje. No, danas donosimo popis onih zbog kojih ćete često imati upalu trbušnih mišića. Čim ih krenete slušati, izmamit će vam osmijeh (a neki i zadovoljni sarkastični cer!) na lice – smijeh na glas je zagarantiran!

Glavobolju, pad imuniteta, umor, probleme sa snom, koncentracijom ili libidom od sada možete rješavati digitalnim zvučnim tabletama. Njihova posebnost, osim što su izmišljene i kreirane u Hrvatskoj, je ta što im je glavna supstanca zvuk. Sonic Pills možete kupiti online ili u fizičkom obliku, a s njima ćete dobiti kod kojim ćete otključati online zvučno-terapijsku seansu posebno kreiranu za neki problem. Ovaj zanimljiv multimedijalni proizvod osmislila je zvučna terapeutkinja Petra Crnetić, a projekt je već pobrao brojne nagrade diljem svijeta

One koji žive u neiscrpnom obilju teško je dojmiti još većim luksuzom. No umota li ga se u nešto vanzemaljsko, puno će lakše privući i njihovu pozornost. Putovanja u svemir ono je što golica maštu i budi strast najimućnijih ljudi svijeta, a čini se da će uskoro u prostranstvima svemira moći uživati i zavaljeni u luksuznom svemirskom hotelu.

Za sparnih kalifornijskih noći holivudska diva Marilyn Monroe u krevet je išla gola, noseći na sebi samo nekoliko kapi već tada kultnog parfema Chanel 5, a znate li po čemu je mirisao njezin mr. Big, američki predsjednik John F. Kennedy? Tajna šifra glasi: Eight & Bob.Može li se buteljirati ljetni hedonizam?

STORYBOOK, ljeto 2021.

zavirite u aktualni broj

Naše stranice prepune su hedonizma i ekskluzivnih doživljaja. Uživajte, naučili smo ih u posljednje vrijeme cijeniti još više.