Kraj predrasuda i novo moćno lice ŽENSKIH SERIJA

Iza nas je cijelo desetljeće dominacije pretežno muških priča o slojevitim, redovito antiherojskim muškarcima. Vrhunci televizijskih serija “Obitelj Soprano”, “Momci s Madisona”, “Na putu prema dolje” govore o problematičnim, ali na neku foru zadivljujućim muškarcima većima od života. No naša autorica Zrinka Pavlić otkriva da se opasno nazire kraj predrasuda i novo moćno lice “ženskih” serija

event 01.07.2021.
Serija I May Destroy You

Prije desetak godina, kada se na televiziji prikazivala serija “Kalifornikacija”, na jednom sam forumu čitala raspravu o njoj i oko mi je zapelo za komentar jednog forumaša koji je inače znao lijepo razložiti zašto mu se neka serija sviđa ili ne sviđa. No na moj užas i veliko negodovanje, ovaj je put napisao nešto otprilike ovakvo: “Ne sviđa mi se ta serija. Glavni junak samo hoda uokolo, govori o svojim osjećajima, ima seksualne i ljubavne odnose, cmizdri nad svojom bivšom ženom i nastoji se pomiriti s kćeri. To je dosadno jer je isto kao i u svim ŽENSKIM serijama. Da se tip malo bolje oblači i da pije koktele umjesto viskija, serija bi bila isto sranje kao i ‘Seks i grad’”.

Taj me komentar uvrijedio na dvije razine. Prva je bila sadržana u frazi “isto sranje kao i ‘Seks i grad’” – jer “Seks i grad” nije NIKAKVO SRANJE, nego jedna od najboljih serija s početka ovog tisućljeća. Druga je bila izdvajanje ŽENSKIH serija kao nekakve posebne vrste serija koja je još k tome lošija od “pravih” (čitaj: “muških”) serija. Objave tog forumaša nakon toga su mi postale manje zanimljive i simpatične.

SEX AND THE CITY / Profimedia

Prava je istina, međutim, da sam se tom prilikom uvrijedila samo zato što je taj komentar napisao forumaš čije sam mišljenje inače cijenila. Da je to napisao bilo koji drugi forumaš, ne bi me nimalo začudilo. Takav je stav o serijama, pa i o filmovima sasvim uobičajen. Romantične komedije su “za žene” i u njima nema ničega što bi moglo zanimati muškarce (osim onih koji valjda nisu normalni), bilo koji film ili serija u kojima je glavna uloga ženska odmah su manje vrijedni, ako serija ili film govore o međuljudskim odnosima, ljubavnim vezama ili obitelji, to je “limunada za žene” i tako dalje.

Sačuvaj bože da bi muškarci priznali da u svemu tome ima ikakve vrijednosti za njih. Da bi oni voljeli neki film ili seriju, glavni lik mora biti muško, pa još ne smije biti ni neko osjećajno muško kao Hank Moody u “Kalifornikaciji”. To mora biti tvrd momak srca kamenog koji patnju eventualno iskazuje tako da baci buldožer preko ramena niz padinu. Ili puši netremice gledajući u daljinu.

MUŠKI MAFIJAŠI – ZANIMLJIVIJI OD ŽENSKIH DIREKTORICA
Prema poglavlju koje je u svojoj knjizi “Revolution was Televised” napisao najpoznatiji američki TV kritičar Alan Sepinwall, kada je HBO krajem prošlog stoljeća tražio koncept za novu dramsku seriju, u uži su izbor ušle dvije ideje. Jedna je bila Davida Chasea zaObitelj Soprano”, a druga koncept američke scenaristice Winnie Holzman za seriju o ženi na čelu velike korporacije (takozvanoj CEO-ovki), njezinu privatnom i poslovnom životu koji su oba jednako sfušani i korumpirani. Winnie Holzman tada je bila jednako cijenjena kao i David Chase, možda čak i više jer je još u to vrijeme letjela na krilima uspjeha autorske serije “I to mi je neki život” s mladom Claire Danes i Jaredom Letom, a i prema riječima onih koji su vidjeli koncepte za obje serije – priče su zapravo bile vrlo slične. No osim što je HBO-ovce navodno bila ipak malo više zainteresirala mafija u priči o obitelji i Obitelji nego korporacija u priči o uspješnoj i antiherojskoj ženi, Alan Sepinwall tvrdi da su “Sopranosi” odabrani i zato što je u njima glavni lik ipak bio muškarac. Da je HBO ipak snimio seriju prema ideji Winnie Holzman, situacija bi u nadolazećoj “televizijskoj revoluciji” vjerojatno bila potpuno drukčija.

Ovako smo dobili cijelo desetljeće dominacije pretežno muških priča u serijama i razdoblje u kojem su se kvalitetnim serijama smatrale priče o slojevitim, redovito antiherojskim muškarcima. Vrhunci televizijskih serija “Obitelj Soprano”, “Momci s Madisona”, “Na putu prema dolje” govore o problematičnim, ali na neku foru zadivljujućim muškarcima većima od života. Da, naravno, to su vrhunske serije, nastale iz pera vrhunskih scenarista, te u njima postoje i vrlo dobro karakterizirani ženski likovi, ali nemojmo se zavaravati – to su dominantno muške priče.

A istodobno s tim serijama, serije u kojima su glavne uloge bile ženske i čije su se glavne teme smatrale ženskima postojale su, bile donekle popularne, ali se njih smatralo serijama u uskoj niši ili serijama posebnog interesa. Kao što je to krasno rekao Mike White, koautor jedne od “ženskih” serija na HBO-u “Prosvjetljenje”: “Svi producenti znaju da ako snime seriju o muškarcima, to će biti zanimljivo i muškarcima i ženama. A ako snime seriju o ženama, to će uglavnom gledati samo žene”. Tako je bilo i s njegovom serijom, koju je potpisivao s Laurom Dern. “Prosvjetljenje” je bez ikakve sumnje bila jedna od najboljih serija na HBO-u, no nije dogurala daleko zato što serija o sredovječnoj ženi koja, nakon godina rada u korporacijskom okruženju, pokušava pronaći sreću i zadovoljstvo u običnom životu nije nikoga posebno zanimala.

Prosvjetljenje

REVOLUCIJA LENE DUNHAM
No situacija se u drugom desetljeću ovoga stoljeća počela pomalo mijenjati. I prije je bilo ultrapopularnih serija s glavnim ženskim likovima, primjerice “Buffy, ubojica vampira”, čiji snažan feministički podtekst i dandanas inspirira ozbiljne akademske članke i analize, ali sve više do izražaja počinji dolaziti ženske AUTORSKE serije. Jer sve je to s Buffy, Carrie Bradshaw, bolničarkom Jackie i sličnima bilo divno i krasno i u pravom smjeru, no ipak su autori tih serija bili pretežno muškarci. I iako nema ničeg lošeg u tome da muškarci pišu serije (knjige, filmove, priče…) o ženama, situacija u kojoj priče o ženama pišu SAMO muškarci ipak je očigledno nepravedna.

Ključnom točkom preokreta smatraju se “Djevojke” tada mlađahne Lene Dunham, koja je toj seriji pristupila totalno autorski – napisala ju je, glumila glavnu ulogu i nad njom imala popriličnu kreativnu kontrolu. U priči o mladim, društveno i ekonomski pomalo privilegiranim, ali ipak ženama koje se bore s ulaskom u svijet odraslih (i svijet muškaraca) Dunham je privukla pozornost ne samo ženske publike uvelike zato što njezina serija nije bila doživljavana samo kao priča o ženama, nego kao generacijska priča. Jedan dio publike bio je i (ugodno) iznenađen time što ženski likovi u “Djevojkama” nisu samo fine, lijepo odjevene cure koje se bude našminkane s frizurom, nego su ljudska bića s ponekad odurnim navikama i nesavršenim pojavnostima, što je prije u serijama bilo rezervirano samo za muškarce.

Girls

“Djevojke” su bile popkulturni fenomen u zapadnom svijetu pa su i opstale dosta dugo, no ni one nisu imale bogzna kakvu gledanost. Iako po mnogočemu televizijski revolucionarne, “Djevojke” su i dalje bile niša, odnosno sadržaj kojim se ciljalo na “sofisticiraniju” publiku, onu koja uživa u nezavisnim filmovima, sluša indie glazbu i, štajaznam, puši organski uzgojenu marihuanu. “Djevojke” su bile vrata koja su se otvorila ženskom autorskom pristupu u TV serijama, ali trebalo je pričekati još nekoliko godina da bi kroz ta vrata ušao malo veći broj serija i da “ženske” serije napokon postanu mainstream, odnosno – serije. Bez rodne odrednice.

MICHAELA COEL SVE TO MOŽE UNIŠTITI
Proteklih nekoliko godina može se opaziti mali procvat serija u kojima su glavni likovi žene, a koje, eto, sad odjednom zanimaju i opću populaciju pa se te serije više ne nazivaju “ženskima” samo zato što glavni likovi nose grudnjak ili se njihova radnja usuđuje vrtjeti oko nekih specifičnosti za život žena.

Jedna od serija koja se u tom smislu može nazvati totalnim trijumfom totalnog autoričina pristupa jest serija “Mogu te uništiti”, nastala u produkciji HBO-a i britanskog BBC-ja. Serija je to koju je napisala, producirala, dijelom režirala Michaela Coel, 32-godišnja Londončanka koja k tome glumi glavnu ulogu. “Mogu te uništiti” serija je u kojoj je Coel upotrijebila vlastito iskustvo seksualnog napada i ispričala priču o mladoj spisateljici na usponu prema vrhuncu karijere koju jedne večeri dok izbjegava obveze i rokove za predaju novog rukopisa, na tulumu u jednom bircu drogira i siluje nepoznat muškarac. Omamljena Arabella (tako se zove glavna junakinja) isprva nije ni svjesna što joj se dogodilo, ali kada napokon shvaća, kreće u odiseju otkrivanja toga što joj se dogodilo. Ne pokušava samo pronaći muškarca koji joj je to učinio nego i pokušajem obrađivanja toga što ju je zadesilo analizira ključne momente svojega života i sve ono što joj se događalo zato što je žena, zato što je crnkinja i zato što je (bila) siromašna. Pritom se Arabella ne zadržava samo na ulozi žrtve, nego vrlo jasno pokazuje i sve svoje pogrešne, pa i moralno upitne postupke, svoje odnose s prijateljima, iskustva prijatelja i generalno iskustvo odrastanja u društvu kakvo jest.

I May Destroy You / Profimedia

“Mogu te uništiti“ vrlo je snažna serija koja je ostavila dubok dojam na kritičare i gledatelje diljem svijeta i nitko je živ nije nazvao “ženskom” serijom jer ono što ljudi poput forumaša iz prvog odlomka misle kada kažu “ženska” serija jest trivijalna serija u kojoj žene razgovaraju o cipelama i muškarcima. Riječ je o mizoginom stavu, ali ruku na srce, i o mizoginoj produkciji, gdje se uglavnom smatralo da jedino takve serije o ženama mogu zainteresirati žensku publiku.

POLAGANJE BECHDELOVA TESTA
Riječ je, dakako, i o tome da su televizijskom produkcijom otkad ona postoji pretežno dominirali muškarci koji žene jednostavno nisu razumjeli. Jedino što su kod njih primjećivali bilo je to koliko su zainteresirane za njih same (muškarce) i to da, za razliku od njih, povremeno povedu razgovor o cipelama. Takav tretman žena u filmovima i serijama nadahnuo je i stvaranje takozvanog Bechdelova testa. Prema tom testu, koji se uglavnom primjenjuje na filmove, žene su u filmu tretira kao ljudska bića ako su ispunjena tri kriterija: 1. u filmu postoji scena u kojoj su barem dvije žene koje imaju imena (dakle, nisu samo usputni likovi u prolazu), 2. te dvije žene razgovaraju, 3. tema njihova razgovora nisu muškarci. Iako Bechdelov test postoji već više od trideset godina, većina ga holivudskih filmova ni dandanas ne uspijeva proći, a tako je donedavno bilo i s većinom serija, čak i onih “ženskih”. Posebni su prijestupnici tu bili scenaristi kriminalističkih, detektivskih serija u kojima su se žene uglavnom pojavljivale ili kao mrtve, silovane i isprebijane žrtve, razne prostitutke te razne “sekundarne” partnerice glavnih junaka – detektiva. Čak i u nekim nedavnim serijama, kao što je prva sezona “Pravog detektiva”, takva je situacija vidljiva i onima koji nikada nisu čuli za Bechdelov test.

No kao što rekosmo, “Mogu te uništiti” sasvim je drukčija serija i nitko je neće nazvati “ženskom” zato što nije mizogino ograničena samo na ono što si muškarci misle da čini ženski život. Govori, naravno, o nekim aspektima života koji su specifični samo za žene, ali u njoj žene nipošto nisu prikazane kao čudesna, normalnom svijetu neshvatljiva bića, kao što ni muškarci nisu okarakterizirani kao stamene stijene koje kroz sve nedaće prolaze zamišljeno škiljeći kroz dim cigarete ili tako da razbiju gubicu dvojici debila. Jer, ruku na srce, i takav prikaz žena i takav prikaz muškaraca jednostavno je glup i površan.

TOTALNI AUTORIČIN PRISTUP – KRAJ PREDRASUDE O “ŽENSKIM” SERIJAMA
“Mogu te uništiti” i Michaela Coel u globalnom su smislu razvoja televizijskih serija definitivno nastale zahvaljujući tome što je Lena Dunham 2012. godine otvorila vrata totalnom autoričinu pristupu u kreiranju serije. Serije su drukčije, a to je čak i vidljivo po nekim elementima, kao što je inzistiranje na normaliziranju nekih tjelesnih ženskih obilježja, kao što su menstruacija i zdravstveni problemi povezani sa spolom i podrijetlom. No “Mogu te uništiti” nije jedina serija koja se u posljednjih nekoliko godina s takvim pristupom probila do mainstreama i, iako su joj autorice i glavne glumice ženskog roda, zaokupila pozornost publike svih rodova.

Russian Doll / Netflix
Fleabag

Sjajna serija “Russian Doll”, koju su osmislile i napisale tri autorice i većinu glumačke ekipe čine žene, govori o ženi koja proživljava jedan te isti dan u svojem životu sve dok ne nadvlada svoju traumu i ovisnost. “Ubijanje Eve”, iako temeljen na romanima koje je pisao muškarac, govori o dvije žene – psihopatskoj serijskoj ubojici i agentici britanske tajne službe koja je opsjednuta time da je uhvati i prouči. Scenaristica “Ubijanja Eve” pritom je Phoebe Waller-Bridge, koja je na prošlogodišnjoj dodjeli Emmyja izazvala senzaciju svojom serijom “Fleabag” o problematičnoj tridesetogodišnjakinji, njezinoj obitelji i nemogućnosti ostvarivanja intimnog odnosa s partnerima. Pamela Adlon, američka glumica koja je domaćoj publici poznata iz serija “Kalifornikacija”, “Louie” i brojnih sinkronizacijskih uloga u animiranim filmovima, snimila je već nekoliko sezona predivne dramedije “Bolje stvari” koja se bavi životom žene pred menopauzom i u njoj te životom te žene s kćerima na pragu odrastanja i majkom u starijoj, gotovo “nevidljivoj” dobi. Issa Rae svojom je serijom “Nesigurna”, o svakodnevnim problemima s kojima se susreće tridesetogodišnja crnkinja u urbanoj sredini, pokazala i to da je pretpostavka o tome da žene ne mogu biti duhovite kao muškarci strahovito pogrešna.

Killing Eve / Profimedia
Nesigurna

Sve u svemu, mogli bismo reći da “Mogu te uništiti” dolazi ako ne na vrhuncu, onda svakako na uzlaznoj putanji vala koji može uništiti dosadašnju percepciju serija o ženama i da bi, prema svemu sudeći, pojam ženska serija mogao otići tamo gdje mu je i mjesto – u zaborav. Možda tada napokon i doznamo što nam je Winnie Holzman htjela ispričati u svojoj seriji o kontroverznoj CEO-vki, a možda i onaj forumaš s početka teksta napokon nauči razmišljati kao ljudsko biće, a ne kao ograničeni seksist. Američki TV kritičar Alan Sepinwall napisao je knjigu koja se zove “Revolucija je bila na televiziji”. Prema svemu sudeći, bit će još jedna.

Autorica: Zrinka Pavlić

Fotografije: Profimedia

Autentičan.
Provokativan.
Priča za sebe.

StoryBOOK je suvremen lifestyle brend kreiran za bijeg u svijet fantazije, glamura i dekadencije. Voli HEDONIZAM i AKTIVIZAM. Sve što zovemo umijećem življenja na Storybookov način.

Za razliku od ženske mode o kojoj se najčešće piše i koju se strastveno prati, muška je moda oduvijek bila pomalo zapostavljena. No, to nipošto ne znači da ona nije vrijedna proučavanja i da je nevažna. Upravo zato, legendarni je londonski muzej Victoria and Albert odlučio posvetiti svoju iduću veliku izložbu upravo toj temi – […]

Za sebe volim vjerovati da sam najbliže Freudovoj teoriji koju je postavio na početku stoljeća, a koja kaže da su fotografije zapravo najbliže onom što je on nazivao nesvjesnim, ulaz u naše želje, strahove, snove, iluzije te da na nekoj nesvjesnoj razini odaberemo okinuti fotku baš u trenu kada se slika donekle poklopi s našom unutarnjom ili je pak na neki način oživi, pokrene, potakne nas na neko posve drugo gledanje…, otkriva nam naša svestrana novinarka, spisateljica, fotografkinja te glavna urednica Cosmopolitana Aleksandra Orlić uoči izložbe fotografija – ANIMA, Druga lica Rovinja i Zagreba – koju možete pogledati od 21. listopada do 28. studenog u Muzeju grada Zagreba

Dalibor Matanić možda je domaći najplodniji režiser, a koji posljednjim svojim radovima niže nagradu za nagradom. Iako nas je isprva iznenadila, ne možemo reći da nije bila očekivana nagrada Grand Prix koju je njegova nova serija ‘Područje bez signala’ osvojila na prestižnom festivalu Series Mania koji se održao od 26. kolovoza do 2. rujna ove godine. Na festivalu je prikazano više od 60 ekskluzivnih premijera serija iz cijeloga svijeta, a u natjecateljskom programu Panorama International u kojem je ‘Područje bez signala’ nagrađeno titulom najbolje serije, u konkurenciji je bilo 15 serija

Dvije prijateljice, Sabina Rešić i Azra Salkanović, autorice su novog zanimljivog hrvatskog brenda NUUIT. Ovi trenutačno poprilično popularni modni dodatci su izrađeni od dva sloja vrlo mekane kože te ugodni za nošenje. Namijenjeni su prvenstveno ženama koje prate modu i uvijek su u potrazi za novim stvarima i idejama. To su osobe koje teže autentičnom modnom izričaj i ne nedostaje im hrabrost nositi neobične odjevne komade kao što su NUUIT harnessi

Psihijatar Robert Torre autor je nekoliko knjiga s područja psihologije ovisnosti te kritičkog pamfleta ‘Prava istina o psihijatriji’. Donosimo isječak iz njegove posljednje knjige ‘Ludilo uzvraća udarac’ u kojoj je izložio više od dva stoljeća dugu priču o monopolu psihijatrije nad ludilom

Glitch art neki uspoređuju s punkom. On je sustavna pogreška koja mijenja vizualni dojam i pandan je našoj osobnoj ranjivosti. Jer u svijetu koji strogo teži savršenstvu biti greška postalo je vrijednost po sebi, a veliki revival glitch arta dogodio se dijelom i zbog izazivanja medija koji su se mnogima činili izvan dosega te su smatrani ekskluzivnim, glossy, nerealističnim i bez mane. Glitch art postao je više od pokreta koji veliča nesavršenosti i komentira suvremenu kulturu, ušao je u naše osobne datoteke, ali i u mainstream medije, što je zanimljivo s obzirom na to da je kritika pop kulture i njezinih trendova, otkriva Vedrana Sunko

Popularna serija knjiga ‘Catwalk’ potkraj listopada dobiva novo pojačanje – tom posvećen bogatoj povijesti talijanske modne kuće Versace. Knjiga sa zlatnim koricama nosi naziv ‘Versace Catwalk: The Complete Collections’ i sastoji se od impozantnih 1200 fotografija s modnih revija i kratkim tekstovima koji prate vizuale dajući temeljiti uvid u svaku Versace kolekciju, ali i u […]

Djelo je napravljeno posebno za umjetničinu retrospektivnu izložbu Yayoi Kusama koja je održana u Reini Sofiji, u Madridu, Centru Pompidou, u Parizu, Tate Modern, u Londonu i Muzeju američke umjetnosti Whitney, u New Yorku, 2011. i 2012. To je bila najveća instalacija koju je napravila do tada. Kao što drugi dio naslova djela sugerira, djelo nastoji vizualizirati život kao ‘briljantno’ iskustvo. Djelo postoji u tri izdanja od kojih je ova verzija (koja je opsjela Instagram!) u vlasništvu Tatea

Magazin StoryBOOK s novim brojem slavi umijeće življenja na umjetnički način, izdvojite vrijeme i uživajte u istraživanju imaginarija zanimljivih umjetnika, svjetski poznatog ilustratora i dizajnera Mirka Ilića, koji je prije 35 godina preselio u SAD i postao umjetnički direktor časopisa Time te ilustrator za New York Times, razgovarali smo o angažiranoj umjetnosti i toleranciji. Naučite […]

Začarana šuma – zaboravljen svijet mitskih bića Hrvatske zajednički je umjetnički projekt Ive Lulić i Zdenka Bašića koji predstavlja priču o staroslavenskim božanstvima kroz medij režirane fotografije snimljene u prirodnim krajolicima Hrvatske. Oboje autora već dugo crpe inspiraciju iz tema hrvatske mitologije, a sada su zajedno realizirali umjetnički projekt na temu slavenske mitologije s ciljem očuvanja navedenog dijela kulture i povijesti

Dvije briljantne serije fotografija koje datiraju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a tematiziraju noćni život u Parizu i New Yorku spajajući tako nostalgiju i izlaske za kojima smo toliko dugo čeznuti, zovu nas na partijanje. Zavirite!

Na izboru The Best Chef Awards 2021. Ana Roš, glavni chef slovenskog te svjetski poznatog restorana Hiša Franko, u kojem isključivo s namirnicama iz regije utjelovljuje svoju viziju stvarajući osebujnu kulinarsku čaroliju, zauzela je sedmo mjesto. O veličini uspjeha dodatno govori i činjenica da je Ana jedina žena u top 10! Donosimo ekskluzivni intervju koji je Ana dala za StoryBOOK, a u kojem priča o strasti prema kuhanju koja ju je, zahvaljujući predanom radu, dovela u vrh gastronomskog svijeta

Volite li modnu fotografiju starih majstora kao što su Irving Penn ili Richard Avedon, tada ćete zasigurno obožavati studijske fotografije koje su nastale kao vizuali za novu kolekciju modne kuće Schiaparelli. Premda je dio fotografija u boji, a dio u crno-bijeloj tehnici, kako bi se predočila dualnost Else Schiaparelli koja je poslužila kao nadahnuće za […]

180 Studios 14. listopada ove godine javnosti predstavlja izložbu originalnih setova, rekvizita, kostima i umjetničkih djela koja osvjetljavaju jedinstvenu estetiku djela, filma ‘The French Dispatch’ Wesa Andersona

Kada je legendarni britanski glazbenik David Bowie preminuo u siječnju 2016. godine, njegovi obožavatelji su se, premda nevoljko, pomirili s time da je došao kraj jednoj plodnoj karijeri, te da im ne preostaje ništa drugo nego iznova preslušavati neke od njegovih brojnih albuma ili pak gledati neki od nebrojenih filmova koje je tijekom svoje karijere […]

Red Hot Chili Peppers najavili su svoju prvu turneju otkad se gitarist John Frusciante vratio u grupu! Turneju su najavili u satiričnom videu, televizijskim vijestima, postaje KHOT. Naravno da tv postaja ne postoji, izmišljena je!

Prije sedam godina Nikola Škorić osnovao je Electrocoin, prvu bitcoin mjenjačnicu za posredovanje u trgovanju kriptovalutama, ubrzo mu se pridružio i današnji partner, ravnopravni direktor tvrtke Marin Maržić, a nakon toga tvrtka je razvila i PayCek sustav za procesiranje kriptouplata te s Hrvatskom poštom i uslugu za otkup kriptovaluta u HP poslovnicama. Zahvaljujući tome ove su godine zauzeli šesto mjesto Deloitteove liste najbrže rastućih tehnoloških tvrtki srednje Europe, što je ujedno najbolji rezultat hrvatske tvrtke. Da bi te činjenice zvučale još impresivnije, dovoljno je reći da su prošle godine ostvarili promet od 44 milijuna eura, što su ove godine dosegli već u prvih šest mjeseci

Sjećate li se onih zlatnih vremena u kojima je cvjetala popularnost ‘Prijatelja’, a ravna i stepenasta frizura boje meda koju je nosila Rachel Green bila je sveti gral u domeni najljepših celebrity frizura?

Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako su Talibani preuzeli vlast u Afganistanu, što je, očekivano, prouzrokovalo humanitarnu krizu zabrinjavajućih razmjera. Kao što su mnogi mediji dosad izvještavali, ženska su prava i slobode posebno ugrožena, a na meti nove vlasti našle su se i afganistanske novinarke. Sudeći po izvještavanju Reporters Sans Frontièresa, od 700 novinarki koje su donedavno radile u Kabulu, svoja radna mjesta zadržalo je njih tek 39. Evo kako im možemo barem simbolično pomoći

Priča inspirirana kultnim londonskim hotelom Savoy u kojem je osnivač kuće, Guccio Gucci, radio kao mladić i gdje je, gledajući glamurozne goste hotela kako hodaju lobijem, uživao u njihovim modnim izdanjima pronalazeći inspiraciju za svoj budući rad, poslužila je keativnom dvojcu Alas i Piggott kao temelj priče za moćnu kampanju. Zavirite u čudesan Gucci svijet

Paolo Sorrentino, majstor prekrasnih filmova, ove jeseni donosi još jedno (ako je suditi prema traileru) isto takvo prekrasno ostvarenje – film ‘The Hand of God’. Sorrentino se ovim filmom vraća u rodni grad kako bi ispričao svoju najosobniju priču, priču o sudbini i obitelji, sportu i kinu, ljubavi i gubitku.

Možda na prvu djeluje neobično i nekonvencionalno, no u suradnji s umjetnicima mlađe i srednje generacije realizirano je jedanaest umjetničkih intervencija u Kaznionici u Turopolju i Odgojnom zavodu u Turopolju. Projekt Sloboda stvaranja, uključit će još oslikavanje Zatvora u Rijeci, Probacijskog ureda u Zagrebu, Zatvora u Bjelovaru i Zatvora u Zagrebu

Proces starenja je neizbježan, što ne znači da na njega ne možemo utjecati. Dovoljno je upoznati “mehaniku’” starenja kože, početi osluškivati njezine potrebe, a svoj beauty režim prilagoditi njezinim zahtjevima. Imali 20 ili 60 godina, jedno se nikad ne mijenja – zaštitite kožu od vanjskih oštećenja, UV zračenja, onečišćenog zraka i duhanskog dima. klonite se loše prehrane, neaktivnosti i stresa

Donosimo vam recept za slatki zalogaj koji nikog neće ostaviti ravnodušnim

Održiva moda je veliki trend, no to ne znači da je lako kupiti komad koji je uistinu održiv. Odnosno proces nije jednostavan, a ono što pomaže su definitivno certifikati koji jamče neke od elemenata održivosti

Nakon posljednjeg, kratkog filma ‘The Human Voice’ gdje smo uživali u izvedbi Tilde Swinton i Almodóvarovoj estetici, sada s nestrpljenjem čekamo novi film Madres Paralelas koji 10. rujna dolazi u kina. Glavne uloge imaju Penélope Cruz, Aitana Sánchez-Gijón i njegova vječna filmska muza Rossy de Palma

Uzgoj biljaka i vrtlarenje, zahvaljujući lockdownu, postao je jako trendi hobi. Nemogućnost putovanja na egzotične destinacije posebno je cijenu podigla egzotičnim ukrasima, naročito biljkama. Kod nas je prilično teško nabaviti neuobičajene biljke, a njihovo naručivanje iz inozemstva nije siguran način jer dostava često traje predugo za živu biljku. No od nedavno ni to nije problem jer online trgovina Džungla Plants prodaje i sigurno dostavlja zanimljiv izbor egzotičnih biljaka i sve ono što je potrebno za njihov uspješan uzgoj

Nove generacije žele slobodu punog spektra izražavanja vlastitog identiteta i nipošto ne pristaju na to da ih se smješta u kućice ili ladice pa ni kad je riječ o rodnom identitetu. Istraživanja su pokazala da oko 50 posto milenijalaca smatra da je rod pitanje koje se može definirati – spektrom. Činjenica je da su otkad je svijeta novi naraštaji donosili svjetonazore kakvih se njihovi roditelji najčešće nisu mogli ni domisliti, stoga i na ovaj “trend” možemo gledati kao na svojevrstan simptom zdravlja društva, otkriva Vedrana Sunko

Fotograf iz Bruxellesa već pet godina krstari svijetom pronalazeći i snimajući najzanimljivija mjesta za život, od nebodera do izoliranih skrovišta, a proputovao je preko 20 zemalja na šest kontinenata. Osim zanimljivih lokacija, fotografirao je i nekoliko osebujnih i ultranaprednih nebodera. Otkrijte svoje tajno virtualno, a jednom možda i stvarno, mjesto za bijeg

Ovaj grčki kolač od naranče sočan je i osvježavajući desert za ove tople dane

STORYBOOK, jesen 2021.

zavirite u aktualni broj

Naše stranice prepune su hedonizma i ekskluzivnih doživljaja. Uživajte, naučili smo ih u posljednje vrijeme cijeniti još više.