Kad je prihvatila funkciju ravnateljice Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, Ivani Andabaki nije bilo nimalo lako. Iako je već tada, nakon što je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, imala iskustvo brand managerice u jednoj velikoj, međunarodnoj kompaniji te je magistarsku diplomu iz menadžmenta u kulturi stekla na fakultetu Internacional Universitat de Catalunya u Barceloni, a zatim je bila i voditeljica odjela za strukovno obrazovanje u Agenciji za mobilnost i programe EU na provedbi programa za cjeloživotno učenje (poslije Erasmus+ programa), mnogi su (javno) mislili da je premlada, a k tome još i – žena.
Iako odgovorna za financijsku, pravnu i organizacijsku stabilizaciju udruge, uspostavu brojnih umjetničkih projekata razvijenih u suradnji s privatnim sektorom, poticanje razvoja umjetničke djelatnosti u kontekstu kulturnih i kreativnih industrija, razvoj edukativnih programa za članove HDLU-a, diversifikaciju izvora prihoda HDLU-a, uključenje HDLU-a u brojne projekte Europske unije uz zadržavanje heterogenog i dinamičnog izložbenog programa četiriju galerija kojima HDLU upravlja, Ivana se nije prepala, nego je svima pokazala da je itekako kompetentna.
UMJETNOST U DOBA KORONE Mogli bismo reći da su umjetnost i umjetnici, odnosno njihova egzistencija, definitivno među najpogođenijim skupinama u ovo doba pandemije. Kako vi gledate na ovu krizu, vidite li svjetlo na kraju tunela kad je o umjetnosti riječ?
Svaku krizu nadvlada umjetnost, a iz krize nastaju nove spoznaje i djelovanja. To je moj optimistični pogled na stanje, ali i ono što nas povijest uči. Kreirati i izražavati se osnovna je ljudska potreba koja posebno jača u teškim trenucima. Problem nastaje u padajućoj kupovnoj moći, zatvaranju muzeja, galerija, ukidanju sponzorstava, nagrada, rezidencija jer se time onemogućuje produkcija, odnosno distribucija umjetnosti. Ovakva kriza zasigurno će smanjiti određene aktivnosti, no vjerujem da će i potaknuti neke nove oblike predstavljanja, poput angažirane umjetnosti, umjetnosti u javnom prostoru i sl.
ANGAŽIRANOST Što umjetnici u današnje vrijeme mogu učiniti svojim angažiranim radovima za bolji svijet – planet, ženska prava, podizanje svijesti i razine tolerancije? I kakve su vaše ambicije u vezi s tim?
Umjetnici su ključne osobe za podizanje svijesti o gorućim društvenim pitanjima, bilo svojim djelima, a još više interaktivnom djelovanjem s građanstvom. HDLU sve više potiče ovakvu vrstu rada umjetnika; u rujnu ove godine planiramo, u suradnji s projektom Ilica Q’art, pokrenuti performativne izvedbe umjetnika s temom gentrifikacije Ilice, nedavno smo zaključili projekt usmjeren aktivaciji starijeg stanovništva kroz rad s umjetnicima i sl. Na globalnoj razini, jako je dobar primjer društvene odgovornosti i podizanja svijesti Banksyjev brod koji je poklonio njemačkoj aktivistici P. Klemp, koja se bavi spašavanjem migranata iz Sredozemnog mora.
STATUS UMJETNOSTI Imate li osjećaj da je umjetnost kod nas općenito podcijenjena te da umjetnici ne uživaju status kakav zapravo zaslužuju? Može li se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti ? I zašto su umjetnici potrebni društvu?
Rijetki su hrvatski umjetnici koji natprosječno zarađuju i žive samo od svojega umjetničkog rada, ali ih ima i oni su dominantno usmjereni na vanjsko tržište jer je naše lokalno, posebno za živuće suvremene umjetnike, jednostavno premalo. Ostali, većina njih, svoj umjetnički rad dopunjuje radom na akademijama, školama i sl.
Definitivno je uloga umjetnika u društvu umanjena, što je problem jer je kreativnost, kao impuls napretka u današnjemu prezasićenom svijetu, izuzetno važna karakteristika. Ovo razdoblje bolesti COVID-19 i posljedično usporavanje životnog ritma još je više naglasilo važnost (auto)refleksije, življenja i uživanja u trenutku – sve ono što ćete, družite li se s umjetnicima, otkriti da čini njihov privilegirani pogled na svijet.
ULAGANJE U UMJETNINE U svijetu je to jedan od najdražih “hobija” bogataša. Ima li kod nas pravih kolekcionara?
U Hrvatskoj postoje ozbiljni kolekcionari, ali ih je malo. Iako ih se većina bavi modernom, postoji nekoliko fantastičnih kolekcija suvremene umjetnosti bazirane na novim tendencijama, djelovanju EXAT 51 i općenito konceptualnoj umjetnosti, dok se javlja i zanimanje novih imena u sažetom kolekcionarskom društvu za hrvatske mlade umjetnike. Isplati li se? Umjetnine predstavljaju rizična ulaganja i vrlo su podložne promjenama na ekonomskoj i društvenoj sceni te jačanju, odnosno slabljenju interesa struke i javnosti. Da bi se ulaganje isplatilo, važno je aktivno pratiti scenu i kretanja, a nerijetko i samostalno poticati uvrštavanje umjetnika na važne manifestacije, izložbe i suradnje; onda je moguće da i ROI u samo 10-15 godina bude znatan. Međutim, umjetnička djela rijetko su kad samo predmet ulaganja jer je kolekcionarima poprilično teško odvojiti se od radova. Puno je veća povezanost između kupca i umjetnina od samo investicijskog aspekta; ta je veza emotivna, statusna.
BITI ŽENA NA VODEĆOJ POZICIJI Zapravo ste jako mladi (s 30 godina) došli na funkciju ravnateljice zagrebačkog HDLU-a. Što vam je bio najveći izazov? I jeste li nailazili na predrasude u vezi s rodnom ravnopravnosti na vodećim pozicijama?
To je bilo baš izazovno razdoblje. (Pre)mlada, nepoznata u sektoru i, k tome, žena. Imala sam svakakvih problema, poput izjava “Inače imam problema sa ženama, a posebno s tobom”, prozivanja da sam “na poziciju došla zbog političkih veza”, izazivanja svake moje ideje jer sam došla iz drugog područja i sl. Međutim, zahvalna sam jer sam imala snažnu podršku svoje uprave, a dionici i suradnici ubrzo su prepoznali moje osobine ozbiljnog i pedantnog radoholičara i danas se HDLU smatra jednom od najorganiziranijih i najagilnijih organizacija na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Iako vas takvi komentari začude, možda i na trenutak povrijede, odlučila sam ih pretvoriti u motivaciju da budem što uspješnija.
BIZNIS STYLE Kako biste opisali svoj stil vođenja? Koji su vam prioriteti? Kakva šefica nastojite biti, odnosno kako biste voljeli da vas opisuju kao šeficu?
Najvažnije mi je imati dobar tim koji poznaje i uvijek nastoji ispuniti moja očekivanja i standard rada, ali koji je samostalan, proaktivan i pozitivan prema poslu. Što je moj tim samostalniji, to se ja osjećam bolje i ispunjenije kao njihov lider. Vjerujem da me moji djelatnici vide kao zahtjevnu i strogu, ali pravednu i fleksibilnu i time sam jako zadovoljna. Kad nastane problem, uvijek ga rješavamo zajedno, a eventualne pogreške prolazimo kao važna iskustva za budućnost. HDLU-ova radna atmosfera uvijek je vrlo aktivna i dinamična, a veseli me što imamo jako puno pozitivnih komentara na naš rad i na naš tim. Trudim se uvijek napredovati i svaki put sve više motivirati ljude da pokušaju više i bolje, a rekla bih da je rečenica koju su moji djelatnici najviše čuli od mene: “Ako smo tako radili prošle godine i to je bilo dobro, to samo znači da ove godine moramo još više i još bolje”.
UMJETNIČKO OKRUŽENJE BARCELONE Magistrirali ste menadžment u kulturi u Barceloni. Koliko je kultura toga grada utjecala na vas osobno i vaš profesionalni rast?
Barcelona je predivan i vrlo dinamičan grad u kojem je kulturna scena aktivna, raznovrsna i čini svakodnevicu građana i turista. Upravo to je smjer kojemu mi, kao “proizvođači” kulturnog sadržaja, ali i oblikovatelji zagrebačkog, odnosno hrvatskog kulturnog života trebamo težiti. Velik broj blockbuster izložbi (što Zagrebu nedostaje jer izostaje adekvatna financijska potpora privatnog i javnog sektora, a i još je nedovoljna razina rada galerija i muzeja na razvoju publike), galerija posvećenih opusu jednog lokalnog umjetnika čime ga se pozicionira na međunarodnoj karti (npr. A. Tàpies, a što je slabo iskorišteno u Hrvatskoj iako imamo već popriličan broj umjetnika koji su relevantni na svjetskoj sceni) te niz umjetničkih događanja na svim razinama (nacionalno, gradsko, kvartovsko) usmjerenih različitim generacijama.
MODA Ostavljate dojam da jako volite modu. Kako biste definirali svoj stilski potpis? Imate li neki modni fetiš? I koliko je, prema vašemu mišljenju, važna modna prezentacija u javnosti?
Modna prezentacija bilo koje poslovne žene ili muškarca, posebno onih koji djeluju u javnom prostoru, važna je i tu zagovaram klasičan, monokromatski, nenametljiv i bezvremenski stil bez eksperimenata s cvjetnim uzorcima, volanima ili čipkom.
Nemam modni fetiš, važna mi je kvaliteta i dizajn koji traje i nadilazi sezonu, ali moja je slabost njega kože. Tu sam jako posvećena i uživam otkrivati nove proizvode za hidrataciju kako bih što dulje prevenirala korištenje anti-age proizvoda, a posebno jer gotovo nikad ne koristim puder za lice. Godinama sam vjerni korisnik Babor kozmetike, a zadnje mi je otkriće Carboxy tretman koji radim u poliklinici Lohuis Filipović.
SLOBODNO VRIJEME Koji su vam afiniteti osim umjetnosti?
Prije korone to su uvijek bili “city breaks” ispunjeni muzejima, galerijama i restoranima. No najviše volim mirne izlete u planine, trekking, nevjerojatnu prirodu i tišinu. Neizostavni je trening pilatesa na spravama u studiju Reformer, ritual odlaska na Dolac svake subote pa kava u Cogitu ili Program baru te studiozno biranje cvijeća u cvjetnoj galeriji Tvoje.hr. Doduše, najviše slobodnog vremena sad provodim u dječjim parkićima. I to je super!
PRIVATNI ŽIVOT VS KARIJERA Uspijevate li uskladiti oboje?
Naravno, majčinstvo je nešto što vas samo još više može motivirati na dobre poslovne rezultate, jer time djetetu pružate uzor, zdravi pogled na rad i na ravnopravnu ulogu majke i oca kao privređivača obitelji. Majčinstvo me u poslu “omekšalo”, imam puno više razumijevanja za slobodno vrijeme djelatnika, njihove specifične potrebe, loše dane, pogreške, neprospavane noći ili sl. S druge strane, oksimoronski, osnažilo me jer ništa više na poslu ne može pokvariti dan toliko da to jedan dječji osmijeh ili zagrljaj odmah ne izbriše. Otkrila sam cijeli jedan novi svijet čitajući knjige o odgoju djece, preferirajući skandinavski pristup, i to se ogleda u mojem poslu. Jako mi je drago da moj sin, još otkad je bio jednogodišnjak, kad vidi Meštrovićev paviljon viče “Mama”.
