Romani serijala Sumrak, suvremeni klasici o pravoj i gotovo nemogućoj ljubavi između srednjoškolke Belle Swan i vampira Edwarda Cullena, pomaknuli su granice žanra književnosti za mlade i stekli status književnog fenomena. Prema ovim romanima snimljeni su i vrlo uspješni istoimeni filmovi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom u glavnim ulogama.
Ovo je priča o životu, a ne o smrti, o ljubavi, a ne o požudi, poručuje autorica uspješnog serijala Stephenie Meyer.
Stephenie Meyer, Ponoćno sunce
s engleskoga preveo Marko Maras
ulomak prvog poglavlja Prvi pogled
Lumen, Zagreb, 2020.
Ja sam vampir, a ona ima najslađu krv koju sam namirisao u posljednjih osamdesetak godina.
Nisam ni sanjao da postoji takav miris. Da sam to znao, već bih ga odavno potražio. Pročešljao bih cijeli planet radi nje. Mogu zamisliti okus…
Žeđ mi kao vatra opeče grlo. Imam osjećaj da su mi usta spržena i osušena, a svježi dotok otrova nimalo ne pomaže. Želudac mi se stišće od gladi koja je jeka žeđi. Mišići mi se napinju za skok.
Nije prošla ni puna sekunda. Ona još nije završila onaj isti korak koji mi je donio njezin miris.
Kad je nogom dodirnula tlo, svrne oči na mene, iako je očito da je željela da to bude neprimjetno. Njezin pogled susretne moj, a ja ugledam svoj odraz u zrcalu njezinih očiju.
Lice koje sam tamo vidio toliko me zapanjilo da joj je spasilo život na par mučnih časaka.
Nije mi olakšala stvar. Kad je ugledala izraz na mojem licu, krv joj je opet ispunila obraze, pa joj je koža dobila najslasniju boju koju sam ikad vidio. Njezin je miris bio kao gusta magla u mojem mozgu. Zbog njega sam jedva mogao razmišljati. Moji su instinkti divljali i nesuvislo mi prkosili.
Ona ubrza korak, kao da je shvatila da mora pobjeći. Zbog žurbe se saplela, spotaknula i posrnula, tako da je zamalo pala na djevojku koja sjedi ispred mene. Ranjiva, slaba. Čak i više nego što je uobičajeno za ljudska bića.
Pokušao sam se koncentrirati na lice koje sam vidio u njezinim očima, lice koje sam prepoznao s gađenjem. Lice čudovišta u meni – lice koje sam suzbio nakon desetljeća truda i nepopustljive discipline. Kako se lako vratilo na površinu!
Taj se miris opet uskovitla oko mene i rasprši mi misli, pa sam zamalo skočio na noge.
Ne!
Moja ruka stišće donji rub stola dok se prisiljavam ostati na mjestu. Drvo to ne može izdržati. Ruka mi smrska potporanj i odmakne se s punom šakom iverja, a u preostalom drvu ostane urezan trag mojih prstiju.
Uništi dokaze. To je jedno od osnovnih pravila. Jagodicama prstiju brzo mrvim u prah rubove traga ruke, tako da ostane samo neravna rupa i hrpa iverja na podu, koju razaspem nogom.
Uništi dokaze. Usputna šteta…
Znam što se sada mora dogoditi. Djevojka će morati sjesti kraj mene, a ja ću je morati ubiti.
Nedužni svjedoci u ovoj učionici – osamnaestero djece i jedan muškarac – neće smjeti otići nakon što vide ono što će ubrzo vidjeti.
Lecnuo sam se kad sam pomislio što moram učiniti. Nikad, čak ni u najgorim trenutcima, nisam počinio takvu strahotu. Nikad nisam ubijao nedužne. A sada namjeravam poklati njih dvadeset odjednom.
Rugalo mi se lice čudovišta u mojem odrazu.
Ali iako sam napola ustuknuo s gađenjem, napola sam već planirao što ću dalje.
Ako prvo ubijem djevojku, imat ću samo petnaest-dvadeset sekundi s njom prije nego što reagiraju ostala ljudska bića u prostoriji. Možda ću imati i malo duže ako isprva ne shvate što radim. Ona neće imati vremena za vrisak niti bol; neću je ubiti na okrutan način. Toliko mogu pružiti toj neznanki sa strahovito poželjnom krvlju.
