Havajski arheolozi Robert Littman i Jay Silverstein još su 2012. nadomak drevnog grada Mendesa, nekadašnje prijestolnice cijelog Egipta, otkrili bočice i amfore s ostacima mirisa koji su se spravljali u tamošnjoj radionici. Temeljem tog nalaza berlinska egiptologinja Dora Goldsmith i praški profesor grčke i rimske filozofije Sean Coughlin preuzeli su na sebe zadatak da rekreiraju parfem pronađen u Mendesu.
S vremenom, oni su stvorili snažne, jako začinjene i slabo hlapljive mirise, trajnije od ovih modernih. Proces pokušaja i pogrešaka uključivao je razne sastojke poput ulja pustinjske datulje, smirne, cimeta i borove smole.

U Kleopatrino vrijeme ovaj je miris bio nadaleko poznat kao Mendesium unguentum, mendezijanski parfem, tako nazvan po gradu u kojem je nastao. Zbog svoje goleme popularnosti među egipatskom gornjom kastom, pisani recept preživio je u starogrčkom i latinskom jeziku. Znanstvenici su u izradi parfema klasične izvore spojili s vrlo modernim tehnikama paleobotanike. Izuzetno ugodan i slatkast miris, temeljen na baznim notama svježe mljevene smirne i cimeta, ostao je postojan gotovo dvije godine.
No, stvaranje mirisnog, dugotrajnog parfema samo je dio slagalice jer nitko ne može biti siguran u to jesu li preživjeli rimski i grčki opisi mendezijanskog parfema potpuno isti kao i egipatski recept. Neki od točnih sastojaka nisu sasvim jasni; na primjer treba li smola biti od bora ili cedra?
Kako bi riješili ovu zagonetku, istraživači će prikupiti uzorke ostataka pronađenih na mjestu drevne radionice parfema kako bi odredili točno podrijetlo mirisa.


Tekst: Mladen Smrekar