Irena kaže da je odrasla u stanu od 50 kvadrata u jednom manjem gradu koji se u međuvremenu znatno razvio i postao poprilično napučen. Ova po struci diplomirana ekonomistkinja radi kao koordinator za razvoj i unapređenje sustava unutarnjih kontrola u jednoj zdravstvenoj ustanovi, a slobodno vrijeme posvećuje obitelji i brojnim aktivnostima, od kućanskih do kreativnih, o čemu piše na svom blogu Our lovely stories i istoimenom profilu na Instagramu.
Život u velikom gradu iskusila je tijekom studiranja u Zagrebu i tada je potvrdila samoj sebi kako joj, s obzirom na osobnost, prioritete i interese, puno više odgovara život u mirnijoj sredini. Razdoblje u kojem je radila u Zagrebu i svakodnevno putovala na posao omogućilo joj je da uvidi koliko dragocjenog vremena odlazi na prometne gužve, a poslovno okruženje i tempo prijete burnoutom. “Danas mogu reći kako se prije pola godine ostvario san cijele moje obitelji – živimo svjesnijim i mirnijim stilom, u vlastitoj kući s dvorištem i vrtom, gdje su ljudi dobrog srca i priroda još u svojem divnom pojavnom obliku.”
Kaže kako, želja za životom u kući s komadićem vlastite zemlje na kojoj bi uzgajala hranu postojala je još od najranijeg djetinjstva kada ju je čuvala baka. “S njom pamtim najljepše trenutke, dočarala mi je ljepotu takvog ležernijeg stila života. Živjela sam s obitelji u stanu u samom centru mjesta, a u posljednjih pola godine napokon smo se preselili u kuću s dvorištem koja nam je pružila sve ono što smo strpljivo priželjkivali: mir, svjesnost, aktivnosti na otvorenom, vlastiti vrt, dovoljno mjesta da ugostimo drage ljude, ali i učenje strpljivosti, usporavanje i opažanje onih važnih stvari od kojih je satkan život, razvoj kreativnosti, prihvaćanje životnog ciklusa i prilagodba bioritma prirodi oko nas.”
Opišite nam svoj dan u Krapinskim Toplicama gdje živite, dočarajte priču…
Ustajem rano, već u 4.30 sati. Koliko god to zvučalo zastrašujuće, meni je to najljepši dio dana. Volim započeti dan polako, pripremati se mentalno i fizički za sve aktivnosti. Taj najmirniji dio dana popraćen je glasanjem pijetla iz susjedstva, pjevom ptica iz obližnje šume i izlaskom sunca na koje gleda jedan od prozora. Takav prizor ne može se doživjeti ni u jednom drugom trenutku pa ga smatram posebnim i sebe privilegiranom što mu mogu svjedočiti. Ispijanje prve jutarnje kave u takvom okruženju za mene je najljepši mogući način za početak dan. Nakon radnog dana obiteljski ručamo te se posvećujemo kućnim i školskim obavezama, aktivnostima poput vrtlarenja, šetnje ili druženja na terasi ako nam vrijeme to dopušta. Vremenska prognoza ima velik utjecaj na raspored naših aktivnosti, kao i duljina dana. U grad i dalje vrlo rado odlazimo izletnički. Za to rezerviramo dan i ne opterećujemo se gužvama u prometu i slično. Volim prošetati centrom Zagreba, posjetiti kulturna mjesta, muzeje i izložbe, posjetiti trgovine koje me inspiriraju svojom filozofijom, gledati stare građevine i umjetnička djela, posjetiti ZOO, popiti kavu s prijateljicom i potražiti neki divan, kvalitetan odjevni predmet. No nakon svega uvijek se imam potrebu vratiti u svoje mirno mjesto. Trenutačno smo posljednji koji su se doselili. Okruženi smo divnim susjedima koji su nas toplo prihvatili, a sve je više mladih koji odlučuju ostati u obiteljskoj kući ili graditi vlastitu. Okruženi smo i brojnim vikendicama koje predstavljaju mirno utočište i bijeg u prirodu ljudima iz većih gradova.
Koliko ste sami sudjelovali u uređenju interijera i eksterijera?
Kuća koju smo kupili izvrsno je građena i nismo je htjeli rušiti. Koliko god je to njezina prednost, ujedno je i nedostatak jer je površinom velika u odnosu na onu kakvu smo zamišljali, u pogledu troškova i vremena za održavanje. Stil našeg uređenja interijera je skandinavski i minimalistički s velikim i glatkim plohama, što je olakotna okolnost. Suprug i ja smo samostalno sudjelovali u uređenju interijera i po tom je pitanju život u maloj sredini bio jedan od izazovnijih. Vrtlarenje je jedna od aktivnosti koja je za mene bila presudna za odluku o životu u kući te nakon dvije godine i dalje intenzivno učimo, metodom pokušaja i pogrešaka, te intenzivno investiramo. Posebno sam se zaljubila u uzgoj cvijeća koje nam svakodnevicu čini ljepšom, a vlastito povrće iz vrta i voće iz voćnjaka uzgojeno na ekološki način nezamjenjiv je obrok za cijelu obitelj, na čemu sam posebno zahvalna i na što sam ponosna.
Koliko vam je važna samoodrživost, a koliko tehnološki napredak i povezanost?
Generacija sam osamdesetih i na vlastitoj koži proživjela sam transformaciju života iz analognog u digitalni. Tehnološki napredak pojednostavio nam je svakodnevicu, umrežio nas i omogućio dostupnost. Donio je i pregršt rješenja na svim znanstvenim područjima. No svjedoci smo i brojnih zabrinjavajućih posljedica nepromišljenog djelovanja i globalizacije, od onečišćenja okoliša, utjecaja na klimatske promjene, sve manju plodnost tla, a samim time i upitnost opstanka izvora hrane. Zajedno trebamo nešto poduzeti i mijenjati, a za početak krenuti od sebe. Samoodrživost je put na koji bismo se trebali vratiti, a modernu tehnologiju nastavljati razvijati i upotrebljavati savjesno. Upravo nam ona može olakšati život u zabačenijim sredinama. Simbiozu moderne tehnologije i samoodrživosti smatram rješenjem iako to možda na prvu zvuči kao oksimoron.
Razgovarala: Vanja Ljubić
Fotografije: privatna arhiva
