Iz ove ćemo krize privatno i profesionalno izići nešto jači, svjesniji, s više noćnog nemira, ali i više jutarnje empatije te malo drukčije posloženih prioriteta. Što ste naučili iz iskustva 2020. kao umjetnik?
Nadam se da će se što veći broj ljudi dočekati na noge. I dalje se ne shvaćam preozbiljno. I dalje vjerujem u utemeljene strahove. Otkad sam prvi put osjetio potres, čitam o toj temi, promatram zgrade i nije mi svejedno. Vodio sam mnoge razgovore koji su najčešće završavali s “Pretjeruješ”.
Gledam društvena strujanja, toleranciju na glupost i zlo te njihovo poticanje. Ne sluti na dobro. Znanost i ljudi visokog potencijala dobrim su dijelom u službi profita. To nikako nije dobra kombinacija i čudim se da je civilizacija takvim načinom uopće dogurala dovde. Imam osjećaj da se budim u osvit nekog suludog vremena. Nije da je prije bilo super, valjda ti se to čini kad si klinac pa nemaš bistru perspektivu događanja oko sebe. U 80-ima koje pamtim po veselju ljudima su klecala koljena od mogućnosti nuklearnog rata, dok ja to nisam ni primjećivao.
Sviđa nam se vaš autorski potpis. U kojoj su mjeri vaši radovi i “memento” aktualne društvene scene, poruka, koliko su autobiografski i koja vas tematika najviše inspirira?
Zbivanja kod nas smatram nekad slabijom nekad jačom refleksijom globalnih zbivanja ili diktata. Inspirira me promatranje ljudi i čitanje o onima koji su bili tu prije nas, nevažno iz kojeg vremenskog intervala jer čovjek se kao vrsta nije promijenio praktički otkad je uzgojio pšenicu ili, kako bi Harari rekao, otkad je pšenica pripitomila njega. Učenje i praksa skupa s dobrom voljom i komunikativnošću daju znanje i samopouzdanje. Inspirativno je s dobrohotnim i inteligentnim ljudima dijeliti vrijeme i radno iskustvo. Inspirativno je konzumirati njihova djela. Mentalni i duhovni trening bitni su kao i tjelesni, važno je samo razlučiti prave vrijednosti, one konstantne, jer vani je poplava informacija i mamaca.
Kultura je pogođena globalnom krizom, a freelanceri su primorani pronalaziti alternativna rješenja. Što mislite, kako će se u Hrvatskoj živjeti od umjetnosti u skorije vrijeme i je li nužno kao artist razmišljati globalno?
Nužno je razmišljati globalno jer ne živimo svaki na vlastitom malom planetu, nego svi na istom. Nema nade za nalaženje nekog novog svijeta i zasnivanje kvalitetnog života na njemu u dogledno vrijeme. Umjetnički rad po važnosti dolazi nakon što je trbuh pun, krov nad glavom, a auto u garaži. Duhovne potrebe dolaze razonoditi dušu nakon što su primarne namirene. Nemam ideju kako će umjetnici živjeti u Hrvatskoj u skorije vrijeme. Uspjeh će kao i obično proporcionalno ovisiti o uloženoj količini rada.
Dobar dio ljudi nije pretjerano sretan kada treba raditi, a mislim i da solidan postotak nije u stanju kvalitetno provesti slobodno vrijeme za kojim toliko žude. Plasman radova ovisi o razini komunikacijskih sposobnosti, teško možeš očekivati da će te otkriti galerija iz inozemstva ako slobodno vrijeme provodiš u kvartovskom bircu. Internet je već neko vrijeme među nama, a većina ga i dalje upotrebljava za dnevno vjetrenje života. O. K. je dijeliti s prijateljima dio uvida u osobnost, ali kad je to sav sadržaj, baš i nije neko veselje. Netko ti da svijet na dlanu i praktički sve prikupljeno znanje, a ti tu opciju baciš u smeće.
Tehnike se mijenjaju, mediji također, koliko je neizbježno koristiti nove alate za rad, ali i promociju, razvijati digitalne vještine, biti prisutan online?
Važno je imati ambicije, disciplinirano raditi, poznavati tehnike, odrediti si favorite, znati komunicirati, biti radoznao i znati plasirati svoj rad. Možda bi na prvo mjesto trebalo staviti radoznalost. Ako je nemaš u sebi, onda ovo ostalo baš i nema smisla. Odradiš školovanje pa se zaposliš negdje, da posao bude što sličniji tome za što si se spremao, pregrmiš, radiš, zarađuješ, razmišljaš i napreduješ. Nije ni to tragedija, tragedija je sjesti i kukati.
Pozitivni primjeri pokazuju da je moguće naći hobi koji strastveno voliš pa da ti on jednom možda postane primarni izvor prihoda. Drugi vole da im hobi ostane hobi. Nismo zasađeno drveće, imamo noge i još možemo hodati. Svakodnevne navike donose rezultat, kakve god one bile, teško da će se išta promijeniti preko noći, ali za 20 godina hoće. Korisno je razvijati digitalne vještine, svakako, korisno je biti online. Ići pješke možeš ako si bogati nasljednik ili umjetnik klase jedan od sto milijuna, a i taj se negdje mora pokazati. Budući da ne spadam ni u jednu od tih kategorija, poznajem samo jedan način: promišljanje, učenje, komunikacija i konstantni rad.
Na čemu trenutačno radite i što bi bio vaš projekt iz snova, gdje biste rado izlagali i u kojem kontekstu, s kojim umjetnicima ili performerima?
Trenutačno imam u pripremi nekoliko zidova, a nastojim polako dovršavati masu nedovršenih radova. Volio bih raditi još lijepih interijera i eksterijera u raznim zemljama, radove u modnom kontekstu prenesene i na tekstil, oslikavanja uspješno dizajniranih vozila, intervencije u arhitekturu, brendiranje, ograničenje serije raznih proizvoda. Dio toga je već odrađen, ali od stajanja i stare slave nema ispunjenja, zato ponavljam završetak odgovora na jedno od prijašnjih pitanja; promišljanje, učenje, komunikacija i uporan rad vode zadovoljstvu. Nikada ga ne dostignu u potpunosti, ali dobar je osjećaj utrkivati se sa sobom, nema smisla utrkivati se s drugima. Volio bih raditi s ljudima s kojima dijelim sličan pristup radu – uporan. Dosad sam imao sreće raditi s mnogim umjetnicima, a kada bih krenuo nabrajati ostale s kojima bih surađivao, mislim da bi bilo dovoljno teksta da se ispuni kompletan broj.
