Kuglof
Vjeruje se da kuglof, neodoljiv kolač prstenastog oblika svoje porijeklo vuče još od starih Rimljana o čemu svjedoče rimske posude za pečenje pronađene na području današnjeg Beča u kojima se pripremala njegova preteča. Okrugli oblik koji simbolizira sunce, kolač je zadržao do 17. stoljeća kada je kršten kao „kugelhopf“ i „gugelhupf“. Naziv potječe od njemačke riječi „kugel“ što znači kugla, i „hopfen“ što znači rasti pod utjecajem kvasca. Može sadržavati grožđice, kandirano voće, ali i bademe te sjemenke maka, a peče se u okruglim metalnim kalupima sa šupljinom u sredini. Prema jednoj od priča, ovaj su kolač oblika turbana osmislili bečki pekari 1683. godine kako bi obilježili poraz nad turskom vojskom. Francuskim aristokratskim krugovima predstavila ga je austrijska nadvojvotkinja koja je udajom postala francuska kraljica Marie Antoinette. No romantični predznak i svjetsku slavu dala je druga priča. Austrijski se car Franjo Josip I poslije tragične smrti svoje supruge carice Elisabethe, snažnije zbližio sa svojom intimnom prijateljicom bečkom glumicom Katharinom Schratt. Slastičar Zauner is Bad Ischla, gdje ju je car posjećivao, običavao je pripremati kuglof prema glumičinom receptu što je slastici donijelo pridjev „carski“. Legendama unatoč, prema službenoj priči, carski je kuglof osmislio dvorski kuhar Friedrich Hampel 1914. godine.
Jedna od inačica kuglofa je baba koju je navodno u 17. stoljeću osmislio Nicolas Stohrer, kuhar svrgnutog poljskog kralja Stanisława Leszczyńskog, koji je varijantu poljskog briochea koji se osušio natopio rumom. Oduševljeni ga je kralj nazvao „Ali Baba“ prema junaku omiljene knjige „Tisuću i jedna noć“. Stohrer je kasnije usavršio tijesto dodavši mu grožđice, a kolač se od tada zove „Baba“. Peče se u kalupu bez šupljine u sredini.
Savarin je još jedna varijanta koju je pariški slastičar Julien osmislio u prvoj polovici 19. stoljeća. Izbacio je grožđice, počeo koristiti prstenasti kalup, te promijenio sirup kojim ga je natapao. Nazvao ga prema Brillat-Savarinu, velikom francuskom gastronomu 18. i 19. stoljeća.
Kako bilo, kuglofu je svaki kutak bivšeg carstva dao vlastiti potpis, gdje je i danas, ali i šire, rado uživan izdanak austrijske slastičarske tradicije.
Stollen
Ukusni stollen, njemački adventski kolač izduljenog ovalnog oblika, koji podsjeća na kruh poznat je od doba renesanse. Obogaćen je suhim ili kandiranim voćem poput grožđica i korica citrusa, orašastim plodovima, začinima poput kardamona i cimeta, često marcipanom, te posut šećerom u prahu. Još su poganska germanska plemena svojim bogovima u čast pripremala različite vrste kolača posebne simbolike. Naziv „stollen“ podsjeća na riječ „Stulo“, što je stup posvećen glavnim bogovima. No kršćanska nas tradicija stollena vodi u 1329. godinu kada je prema legendi pripremljen za biskupa grada Naumburg u Thuringiji, koji je odredio da se određena količina žita čuva samo za njegovu pripremu. Počeo se pripremati da oblikom i izgledom podsjeća na malog Isusa omotanog u plahtu. No tadašnji stollen nije bio ukusan kao danas, već manje bogat i jeo se tijekom adventskog posta. Iako poznat pod mnoštvom imena ovaj se kolač najčešće povezuje s Dresdenom čiji se stollen prvi puta spominje 1474. godine u dokumentu jedne kršćanske bolnice. Tada mu se počeo dodavati maslac, a pekar Heinrich Drasdo iz grada Torgau mu je dodao nekoliko ukusnih sastojaka poput suhog voća. Kao božićna slastica stollen je prvi puta poslužen za vrijeme Tridentskog Sabora 1545. godine. No tek 15 godina kasnije stollen će postati kraljevskom slasticom kada su dresdenski pekari svome vladaru darovali blagdanski stollen težak 18 kg kojeg je ceremonijalno u palaču nosilo osam glavnih pekara i osam pomoćnika. Najslavniji saksonski izborni knez i poljski kralj August II, Jaki, u povodu jedne svečanosti naložio je drezdenskom pekarskom cehu da načine divovski stollen kako bi zadivio goste. Pod budnim okom dvorskog pekara Zachariasa načinjen je stollen težak 1.8 tona koji je sadržavao i jaja, i taj se kolač smatra pretečom dresdenskom „Christollenu“. Na tom se događaju bazira i današnji „Stollenfest“ koji se održava u subotu prije druge adventske nedjelje, a prihod od prodaje gigantskog stollena donira se u dobrotvorne svrhe. Prema tradiciji, prvi se komad stollena čuvao kako bi obitelj kolač mogla priuštiti i sljedeću godinu, a posljednji se čuvao kako bi se tijekom cijele godine imalo dovoljno hrane. U današnje vrijeme, slatki je stollen širom svijeta omiljeni njemački blagdanski ambasador.
Božićni puding
Tradicionalni Božićni puding, engleska blagdanska delicija načinjena od suhog voća, smeđeg šećera, jaja, brandyja, itd. najslavniji je jestivi blagdanski izdanak Otočkog kraljevstva. Unatoč nazivu, slastica nema nimalo sličnosti s uobičajenim poimanjem pudinga, jer „pudding“ je generički engleski naziv za desert. Poznat je i kao „Plum pudding“ zbog suhog voća (plum tj. šljiva, bio je naziv i za grožđice, ali rijetko je sastojak Božićnog pudinga). Preteču mu treba tražiti u Rimskog carstvu kada se u velikom kotlu kuhala mješavina mesa, povrća suhog voća i začina. No britansko jelo porijeklo vuče iz 15. stoljeća. Meso se tada čuvalo sa suhim voćem kako se ne bi kvarilo, a u božićno se vrijeme pripremala „frumentry“, kaša s govedinom, ovčetinom, grožđicama, ribizlima, suhim šljivama, vinom i začinima. Do kraja sljedećeg stoljeća dodavala su se jaja, brašno i krušne mrvice kako bi se smjesa učinila gušćom, a dodavalo se pivo, ali i drugi alkohol. No meso je uskoro nestalo iz tog jela. Iako su „Plum porridge“ (kaša sa suhim voćem) puritanski sljedbenici Olivera Cromwella smatrali grešno bogatim, ostao je dijelom trpeza, a 1714. godine kralj George I je zatražio da se posluži tijekom kraljevskog božićnog banketa što je jelu zapečatilo sudbinu, a kralju donijelo titulu „Kralj pudinga“. U sljedećem stoljeću „Plum porridge“ postaje znan kao „Plum pudding“, a Eliza Acton s početka 1830-ih godina u svojoj kuharici spominje naziv „Christmas pudding“. Puding najsličniji današnjem uživao se u Viktorijansko vrijeme kada se uz oblik kugle posluživao i u različitim oblicima ukrašen grančicom božikovine, proliven brandyjem i flambiran. Pripremao se prvu nedjelju prije Adventa na tzv. „Stir-up Sunday“. Svi članovi kućanstva pojedinačno bi promiješali puding, od istoka prema zapadu, u smjeru putovanja tri kralja. Svatko bi zaželio želju, a u mješavinu su se često ubacivali različiti predmeti poput srebrnih novčića za sreću i zdravlje, naprstka za štedljivost, prstena za ženidbu, sidra za siguran put, itd.. Većinom se radio od 13 sastojaka koji simboliziraju Krista i 12 apostola, grančica božikovine kojom se ukrašava simbolizira Kristovu krunu, a brandy koji se flambira njegovu muku. Ova blagdanska delicija, često opisivana u literaturi, ponovo se vraća na trpeze.
Bûche de Noël
Bûche de Noël ili Božićni panj, desert je koji se tradicionalno poslužuje oko Božića, posebno u Francuskoj i njenim bivšim kolonijama. Svoj put je našao i do domaćih blagdanskih trpeza. Porijeklo ove ukusne slastice nalazimo još u keltskoj tradiciji slavljenja zimskog solsticija kada se na najkraći dan u godini spaljivalo deblo. Tako se slavilo ponovo rođenje sunca, a taj ritual bio je žrtva iz zahvalnosti suncu što se ponovo vraća. S vremenom se ovaj običaj infiltrirao i u kršćanstvo pa se u srednjem vijeku palio panj ukrašen vrpcama i zelenilom. Kada su ognjišta zamijenila male peći, i panj je zamijenjen sa manjom granom – stavila bi se u sredinu stola i okružila sa tzv. friandises, šarenim slatkišima i delicijama koji su se darivali gostima. Upravo se ova grana s vremenom pretvorila u slatku roladu od biskvita poznatu kao Bûche de Noël, a da li je riječ o pariškoj ili lijonskoj kreaciji još je predmetom rasprava. Unatoč maglovitom porijeklu, možda je najzanimljivija legenda prema kojoj je car Napoleon I zabranio korištenje kamina uvjeren da je hladni zrak iz dimnjaka štetan sa zdravlje. Obitelji su stoga osmislile Bûche de Noël da simbolizira kamin, toplo mjesto okupljanja tijekom hladnih zimskih mjeseci. Najraniji pisani spomen slastice nalazimo u djelu „La cuisine anglaise et la pâtiserrie“ iz pera Alfreda Suzannea. No prema Stephaneu Bonnatu, njegov je pradjed čokolatijer imao zbirku recepata iz 1884. godine među kojima je bio i jedan za roladu sa čokoladnim ganacheom. Najraniji pisani recept je u knjizi „Le Mémorial Historique et Géographique de la Pâtisserie“ francuskog slastičara Pierrea Lacama iz 1898. godine. Prvi recept koji podsjeća na današnji Bûche de Noël zapisao je Joseph Favre 1903. godine objavljen u „Dictionnaire universal de cuisine practique“. Tradicionalno panj se radi od biskvita, a peče se u plitkom limu za pečenje te kasnije nadjeva i rola. Najčešće recepti traže žuti biskvit, glaziran i punjen čokoladnom „buttercream“ kremom. Kolač oblikom podsjeća na panj, a glazura se dekorira vilicom da podsjeća na koru. Može se posuti šećerom u prahu da nalikuje na snijeg, ukrasiti grančicama, svježim bobičastim voćem i gljvama načinjenim od merenge.
Panettone
Panettone je nesumnjivo najpoznatija talijanska blagdanska delicija koja je osvojila svijet. Svojevrsni je tip slatkog kruha oblika kupole, a obično je punjen grožđicama ili kandiranim koricama citrusa, ili ostalim voćem. Naziv dolazi od talijanske riječi panetto što znači mali kruh, štruca. No sufiksom „one“ postaje „veliki kruh“. Nekoliko je legendi o nastanku slavne delicije. Najpoznatija je priča o milanskom plemiću Ughettu iz 15. stoljeća, sokolaru na dvoru vojvode Ludovica Marie Sforza. Ughetto se zaljubio u Adalgisu, kćerku lokalnog pekara Tonija. Kako se ženidbi protivila plemićeva obitelj, zaljubljeni se par kriomice nalazio noću pod svjetlošću zvijezda. Uslijed iznenadne bolesti oca, Adalgisa se više morala posvetiti poslu u pekari te više nije imala vremena za noćne susrete. Ughetto je tome doskočio tako što joj je odlučio pomoći i sam radeći kao pekar. Ne samo što su i dalje provodili vrijeme zajedno, već je poboljšao i kruh dodavši mu maslac. Uskoro ga je dodatno oplemenio šećerom, potom kandiranim komadićima kore citrusa i jajima. Za Božić je dodao i grožđice. Kruh je postigao veliki uspjeh, a Tonijeva pekara bogatstvo pa je Ughettu obitelj dala blagoslov da oženi sada imućnu Adalgisu.
Druga nas legenda također vraća na dvor vojvode Ludovica. Na Božić se trebao održati veliki banket no pripremljeni je desert izgorio. Kako očajni chef nije imao što poslužiti uzvanicima, mladi sluga Toni mu je ponudio kruh koji je za obitelj i prijatelje napravio od ostataka, jaja i korica citrusa. Chef je jelo poslužio, a prisutni su se oduševili. Kada je vojvoda pozvao chefa da mu čestita, priznao je da zasluga pripada Toniju pa je stoga njemu u čast novi kolač kršten imenom „Pan di Toni“ (Tonijev kruh), koji je danas znan kao Panettone.
Početkom 20. stoljeća, točnije 1919. godine, Angelo Motta započeo je sa masovnom proizvodnjom panettonea. I upravo je tvrtka Motta revolucionizirala tradicionalni kolač davši mu visoki oblik kupole zbog činjenice što se tijesto prije pečenja dizalo tri puta, gotovo 20 sati, što mu je dalo dobro poznatu laganu teksturu.
Poslužen sa čašom šampanjca ili prosecca, Panettone je možda najtalijanskiji način za zasladiti blagdansko vrijeme, a darovati slavnu deliciju, gesta je ogrnuta tradicijom.
Autor: Ante Carić
